Povijesna razdoblja svjetske književnosti, VI. dio


U šestom dijelu povijesnog pregleda svjetske književnosti bavit ćemo se ponajviše francuskim klasicizmom i prosvjetiteljstvom.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Klasicizam i prosvjetiteljstvo

·        U razdoblju klasicizma popularan je Descartesov termin „racionalizam“, vjera u razum i logičko zaključivanje te obnovu antičkih uzora. Nicolas Boileau piše „Pjesničko umijeće“.

·        Jedan od glavnih književnih pothvata toga doba bila je izrada „Enciklopedije“ u suradnji s književnicima i znanstvenicima – Denis Diderot, Paul d’Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d’Alembert i mnogi drugi. Jako je i djelovanje racionalističke filozofije – René Descartes, Baruch Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz – tako i u engleskom empirizmu – John Locke, Thomas Hobbes, David Hume – i u znanstvenim dostignućima – Sir Isaac Newton. Aktualna je i francuska revolucija 1789. g. i slom feudalizma, te pojava građanskog društva.

·        Klasicističkoj tragediji bili su nametnuti strogi antički uzori i standardi što je bilo loše za književnu kvalitetu, svojim djelima su se književnici Jean Racine i Pierre Corneille, suprotstavili tim zakonima i stekli svjetsku slavu.

·        Pierre Corneille u početku piše komedije, no kasnije tragedijama „Medeja“, „Cid“, „Horacije“, „Cinna“, „Pompejeva smrt“, „Rodogune“, „Heraklije“ i „Nikomed“ stječe slavu.

·        Jean Racine u svojim djelima suprotstavlja nauk jansenizma, da je čovjek zao i bijedan, i moći ljubavi, koja se ne može etički odrediti. Najbolje tragedije su mu „Andromaha“, „Britanik“, „Berenika“, „Mitridat“, „Ifigenija“ i „Fedra“.

·        Molière stvara komedije od kojih su najbolje „Smiješne precioze“ (kod nas poznata kao „Kaćiperke“), „Škola za žene“, „Mizantrop“, „Georges Dandin“, „Građanin-plemić“, „Škrtac“, „Učene žene“ i „Umišljeni bolesnik“. On slijedi tradiciju plautovske komedije i „commedie dell’arte“ i komedije španjolskog baroka, premda se ipak oslanja na zdrav razum.

·        Carlo Goldoni slavu stječe komedijama „Krčmarica Mirandolina“, „Grubijani“, „Kavana“, „Poljana“ i „Ćozotske svađe“ (kod nas poznate kao „Ribarske svađe“).

·        Treći veliki komediograf epohe je Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais. Poznat je po trilogiji „Seviljski brijač“, „Figarov pir“ i „Poročna majka“.

·        Najutjecajnija ličnost epohe je svakako Voltaire, publicist, dramatičar, filozof, povjesničar, pjesnik i romanopisac. Od filozofskih djela i danas su mu cijenjena: „Filozofski rječnik“, „Filozofska pisma ili Engleska pisma“, „Rasprava o toleranciji“, od epova nacionalna epopeja „Henrijada“, od povijesnih djela „Esej o običajima“, od drama „Zaire“ i „Mérope“, od satira „Siromašni đavo“ i „Le Mondain“, a od romana i pripovijedaka „Candide“, „Zadig“,“Micromégas“ i „Naivko“. Voltaire je nadasve bio ironičan.

·        Samuel Richardson u engleskoj književnosti prvi uvodi sentimentalni roman pod naslovom „Pamela ili Nagrađena krepost“. Drugi roman ima naziv „Clarissa Marlow“.

·        Daniel Defoe stječe slavu romanima „Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka“ i „Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders“. Valja spomenuti i povijesnu kroniku „Dnevnik kugine godine“. „Zgode Robinsona Crusoea“ primjer su dječje književnosti i prosvjetiteljskih nazora.

·        Jonathan Swift je poznat po romanu „Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova“, potom satiričnih alegorija „Priča o buretu“ i „Bitka knjiga“. Swift se koristi Rabelaisovim sredstvima ironije.

·        Henry Fielding piše vrhunske komične romane koji slijede tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa. Tri su mu romana donijela popularnost, a to su „Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegovog prijatelja g. Abrahama Adamsa“, „Povijest nahočeta Toma Jonesa“ i „Život g. Jonathana Wilda, Velikoga“.

·        Laurence Sterne ostvaruje drugačiji tip komičnog romana djelom „Život i mišljenja Tristrama Shandyja“. Napisao je i „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick“. Sterne u romanu preteča modernizma, a u putopisu romantizma.

·        Denis Diderot piše romane i pripovijetke za koje smatra da su visokog književnog statusa. To su „Filozofske misli“, „Pismo slijepima“, te romane „Rameauov nećak“ i „Jakov fatalist“, te duža pripovijetka „Redovnica“. Od drama najpoznatije su mu „Nezakoniti sin“ i „Glava obitelji“. Diderot se ističe više kao teoretičar, a ne kao književnik. To se očituje u djelima „Paradoks glumcu“, „Razgovori“, „O dramskoj poeziji“, te „Saloni“.

·        Gotthold Ephraim Lessing ostvaruje najviše uspjeha u drami prosvjetiteljstva. Piše zbirke kazališnih kritika: „Laokon“ i „Hamburška dramaturgija“. Od dramskih djela tu se ističu „Miss Sara Sampson“, „Minna von Barnhelm“, „Emillia Galotti“ i „Mudri Nathan“. Lessing se ugleda na Shakespearea i napušta klasicističku tradiciju. Lessing je pisao i basne.

·        Basnu kao vrstu već je ranije oblikova Jean de La Fontaine. Poznate su mu zbirke „Priče“ i „Basne“ u 12 knjiga.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s