Povijest književnosti

Povijest svjetske književnosti, 6. dio: Klasicizam


U šestom dijelu povijesnog pregleda svjetske književnosti bavit ćemo se ponajviše francuskim klasicizmom i prosvjetiteljstvom.

Klasicizam i prosvjetiteljstvo

·        U razdoblju klasicizma popularan je Descartesov termin „racionalizam“, vjera u razum i logičko zaključivanje te obnovu antičkih uzora. Nicolas Boileau piše „Pjesničko umijeće“.

·        Jedan od glavnih književnih pothvata toga doba bila je izrada „Enciklopedije“ u suradnji s književnicima i znanstvenicima – Denis Diderot, Paul d’Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d’Alembert i mnogi drugi. Jako je i djelovanje racionalističke filozofije – René Descartes, Baruch Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz – tako i u engleskom empirizmu – John Locke, Thomas Hobbes, David Hume – i u znanstvenim dostignućima – Sir Isaac Newton. Aktualna je i francuska revolucija 1789. g. i slom feudalizma, te pojava građanskog društva.

·        Klasicističkoj tragediji bili su nametnuti strogi antički uzori i standardi što je bilo loše za književnu kvalitetu, svojim djelima su se književnici Jean Racine i Pierre Corneille, suprotstavili tim zakonima i stekli svjetsku slavu.

·        Pierre Corneille u početku piše komedije, no kasnije tragedijama „Medeja“, „Cid“, „Horacije“, „Cinna“, „Pompejeva smrt“, „Rodogune“, „Heraklije“ i „Nikomed“ stječe slavu.

·        Jean Racine u svojim djelima suprotstavlja nauk jansenizma, da je čovjek zao i bijedan, i moći ljubavi, koja se ne može etički odrediti. Najbolje tragedije su mu „Andromaha“, „Britanik“, „Berenika“, „Mitridat“, „Ifigenija“ i „Fedra“.

·        Molière stvara komedije od kojih su najbolje „Smiješne precioze“ (kod nas poznata kao „Kaćiperke“), „Škola za žene“, „Mizantrop“, „Georges Dandin“, „Građanin-plemić“, „Škrtac“, „Učene žene“ i „Umišljeni bolesnik“. On slijedi tradiciju plautovske komedije i „commedie dell’arte“ i komedije španjolskog baroka, premda se ipak oslanja na zdrav razum.

·        Carlo Goldoni slavu stječe komedijama „Krčmarica Mirandolina“, „Grubijani“, „Kavana“, „Poljana“ i „Ćozotske svađe“ (kod nas poznate kao „Ribarske svađe“).

·        Treći veliki komediograf epohe je Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais. Poznat je po trilogiji „Seviljski brijač“, „Figarov pir“ i „Poročna majka“.

·        Najutjecajnija ličnost epohe je svakako Voltaire, publicist, dramatičar, filozof, povjesničar, pjesnik i romanopisac. Od filozofskih djela i danas su mu cijenjena: „Filozofski rječnik“, „Filozofska pisma ili Engleska pisma“, „Rasprava o toleranciji“, od epova nacionalna epopeja „Henrijada“, od povijesnih djela „Esej o običajima“, od drama „Zaire“ i „Mérope“, od satira „Siromašni đavo“ i „Le Mondain“, a od romana i pripovijedaka „Candide“, „Zadig“,“Micromégas“ i „Naivko“. Voltaire je nadasve bio ironičan.

·        Samuel Richardson u engleskoj književnosti prvi uvodi sentimentalni roman pod naslovom „Pamela ili Nagrađena krepost“. Drugi roman ima naziv „Clarissa Marlow“.

·        Daniel Defoe stječe slavu romanima „Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka“ i „Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders“. Valja spomenuti i povijesnu kroniku „Dnevnik kugine godine“. „Zgode Robinsona Crusoea“ primjer su dječje književnosti i prosvjetiteljskih nazora.

·        Jonathan Swift je poznat po romanu „Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova“, potom satiričnih alegorija „Priča o buretu“ i „Bitka knjiga“. Swift se koristi Rabelaisovim sredstvima ironije.

·        Henry Fielding piše vrhunske komične romane koji slijede tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa. Tri su mu romana donijela popularnost, a to su „Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegovog prijatelja g. Abrahama Adamsa“, „Povijest nahočeta Toma Jonesa“ i „Život g. Jonathana Wilda, Velikoga“.

·        Laurence Sterne ostvaruje drugačiji tip komičnog romana djelom „Život i mišljenja Tristrama Shandyja“. Napisao je i „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick“. Sterne u romanu preteča modernizma, a u putopisu romantizma.

·        Denis Diderot piše romane i pripovijetke za koje smatra da su visokog književnog statusa. To su „Filozofske misli“, „Pismo slijepima“, te romane „Rameauov nećak“ i „Jakov fatalist“, te duža pripovijetka „Redovnica“. Od drama najpoznatije su mu „Nezakoniti sin“ i „Glava obitelji“. Diderot se ističe više kao teoretičar, a ne kao književnik. To se očituje u djelima „Paradoks glumcu“, „Razgovori“, „O dramskoj poeziji“, te „Saloni“.

·        Gotthold Ephraim Lessing ostvaruje najviše uspjeha u drami prosvjetiteljstva. Piše zbirke kazališnih kritika: „Laokon“ i „Hamburška dramaturgija“. Od dramskih djela tu se ističu „Miss Sara Sampson“, „Minna von Barnhelm“, „Emillia Galotti“ i „Mudri Nathan“. Lessing se ugleda na Shakespearea i napušta klasicističku tradiciju. Lessing je pisao i basne.

·        Basnu kao vrstu već je ranije oblikova Jean de La Fontaine. Poznate su mu zbirke „Priče“ i „Basne“ u 12 knjiga.

 

Literatura:

  1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s