Povijesna razdoblja svjetske književnosti, IV. dio


U četvrtom nastavku povijesnog pregleda svjetske književnosti bavimo se renesansom I djelima koja su se pokazala presudnima za daljnji razvoj književne povijesti.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Renesansa

·         Renesansi, kao kulturnoj epohi prethodi humanizam koji se javlja u 13. i 14. stoljeću i koji se zasniva na uvjerenju da se ponovnim otkrićem antike, te studiranjem antičke književnosti može postići obnova cjelokupne kulture. Renesansa dolazi od francuske riječi „renaissance“, koja u prijevodu znači preporod, ponovno rođenje. Tako danas povijest književnost poznaje pojmove predrenesanse i renesanse čiji raspon obuhvaća vrijeme od 13. do 17. stoljeća. Danas se uzima da je renesansa trajala od sredine 15. do kraja 16. stoljeća.

·         Prvim predstavnikom renesanse, danas se uzima Francesco Petrarca (1304. – 1374. g.) koji je svojim djelovanjem uvelike doprinio europskoj, pa i svjetskoj lirici. Svjetsku slavu stekao je zbornikom „Kanconijer“, dok su mu druga djela, kao ep „Afrika“ i danas vrlo interesantna. „Kanconijer“ je posvećen Lauri de Noves. Petrarca je majstor pjesništva i stvaranja soneta. On pjeva o idealiziranoj ženi utjelovljenoj u stvarnoj osobi. Njegov utjecaj kasnije će potaknuti stvaranje škole „petrarkizma“ koja će se kasnije dijeliti na dvije škole: „kariteanski petrarkizam“ (prema imenu katalonskog pjesnika Caritea koji slijedi trubadursku poeziju) i „bembistički petrarkizam“ (prema imenu Pietra Bemba koji zagovara strogo nasljedovanje Petrarce i njegovog načina pisanja). Tu valja spomenut i hrvatske petrarkiste koji su se svojim doprinosom istaknuli u svjetskoj književnosti, a to su: Džore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić i drugi.

·         Giovanni Boccaccio svjetski je poznat po svojoj zbirci novela, nazvanoj „Dekameron“. Od ostalih djela, stručnjacima su jedino zanimljivi romani u stihu „Filostrato“ i „Tezeida“, te prozni roman „Filoloco“. Poznati nastavljač njegovog rada je engleski književnik Geoffrey Chaucer sa svojim poznatim „Kanterberijskim pričama“.

·         Što se tiče epike, renesansa obnavlja ep, a glavni književnik u tom polju je Ludovico Ariosto koji piše „Bijesni Orlando“ i koji nastavlja započeto djelo Mattea Marie Boiarda pod naslovom „Zaljubljeni Orlando“. „Bijesni Orlando“ viteški je ep, sastavljen od 46 pjevanja koji govori o pustolovinama viteza Orlanda i njegovoj ljubavi prema istočnjačkoj princezi Angeliki.

·         Najveći pisac portugalskog jezika, Luis Vaz de Camões, piše ep „Luzitanci“. To je velika nacionalna epopeja o putovanju Vasca da Game i otkrića Indije.

·         Brojna povijesna, filozofska, politička, pa i književna djela piše Niccolò Machiavelli, od kojih se ističu: „Razgovori o ratnoj vještini“, „Firentinske ispovijesti“, „Vladar“ („Il principe“) i „Mandragola“. Zbog „Vladara“, u govoru se počeo upotrebljavati termin „makijavelizam“, koji se temelji na ponašanju da cilj opravdava sredstvo.

·         Kritičku satiru nenadmašno ostvaruje François Rabelais u velikom romanu od pet knjiga nazvanom „Gargantua i Pantagruel“. Od pet knjiga, najpoznatije su prve dvije; „Život Gargantuin“ i „Herojska djela i priče velikog Pantagruela“. Suvremeni teoretičar, poput Mihaela Bahtina, drže da se u ovome djelu ogleda cjelokupno naličje srednjovjekovne kulture. Pantagruel je sin diva Gargantue. U romanu se govori o njihovom podrijetlu, životu, ratovima i događajima, te o prijatelju Panurgu koji je probisvijet i ništa ga ne zanima osim šale i podvale. Iz tog djela glasovita je izreka: „Odgovor je u boci!“ Ideja Rabelaisovog djela je komika, komedija, ismijavanje, žargonizmi i smiješan prikaz stvarnosti francuskog društva.

·         U vremenu renesanse nastaje i nova književna vrsta – esej. Njezin utemeljitelj je Michel Eyquem de Montaigne s glavnim djelom „Eseji“ („Essais“).

·         U renesansi nastaju i novi tipovi lirike koji nastaju u francuskoj pjesničkoj školi „Plejade“, a koju utemeljuje Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay. Oni se zalažu za pjesništvo temeljeno na antičkim uzorima ili uzoru Petrarce (sonet). Njihov glavni manifest naziva je „Obrana i slavljenje francuskoga jezika“. Ronsard je napisao i nacionali ep „Fransijada“. Najboljim se, njegovim ostvarenjima danas drže pjesme: „Ljubavi“ i „Soneti Heleni“. Du Bellay piše zbirke pjesama „Žaljenja“, „Rimske starine“, „Olive“ i „Seoske igre“.

·         Ariosto i Camões uspostavili su tako uzorke renesansnog epa, Boccaccio novele, Montaigne eseja, Rabelais novog tipa komike, a Petrarca i pjesnici Plejade lirske poezije.

·         Miguel de Cervantes Saavedra napisao je drame: „Alžirski događaj“, „Pedro de Urdemalas“, „Opsada Numancije“, potom pastoralni roman „Galatea“, pustolovno-ljubavni roman „Zgode Persilasa i Sigismunde“ i satiričko-didaktičku poemu „Put na Parnas“. Svjetsku slavu stekao je djelima: „Uzorne novele“ i romanom „Bistri vitez don Quijote od Manche“. „Licencijat Staklenko“ jedna je od vrlo zanimljivih njegovih novela. Jacopo Sannazzaro objavljuje ljubavni roman „Arkadija“ koji će kasnije dosta utjecati na oblikovanje romana, kao vrste, kojeg standardizira Cervantes. „Lazarillo de Tormes“ oblik je pikarskog romana nastalog u Španjolskoj koji će također utjecati na stvaranje „Don Quijotea“. „Don Quijote“ objedinjuje elemente viteškog, pikarskog i pastoralnog romana. Tri su glavne tehnike pripovijedanja u „Don Quijoteu“: nizanje priča uzajamno povezanih glavnim junacima, temeljne suprotnosti glavnih junaka iskorištene su za neprestane zanimljive razgovore i okretanje perspektiva koja postiže produbljenu psihologizaciju likova.

·         William Shakespeare najglasovitiji je dramatičar svjetske književnosti rođen u Engleskoj. Napisao je poeme „Venera i Adonis“, „Otmica Lukrecije“ i „Sonete“. Za njega se veže pojam „elizabetinski sonet“ ili „Shakespeareov sonet“ koji se sastoji od tri katrena i jednog dvostiha. Njegove drame razlikuju se na tri tipa: komedije, tragedije i historije. Najznačajnije su mu tragedija „Hamlet“, „Otelo“, „Macbeth“, „Julije Cezar“, „Romeo i Julija“, „Antonije i Kleopatra“, „Koriolan“, „Kralj Lear“ i „Timon Atenjanin“, potom romantične drame „Oluja“, „Zimska priča“ i komedije „San Ivanjske noći“, „Vesele žene windsorske“, „Mletački trgovac“, „Komedija zabluda“, „Mnogo vike ni za što“, „Kako vam drago“ i „Na tri kralja ili kako hoćete“. Uz predstavu „Hamlet“ veže se i pojam metateatra.

·         U renesansi crkvena drama gubi na popularnosti, te se razvijaju tipovi poput „commedia erudita“ (učena komedija) koja slijedi uzore klasika i „commedia dell’arte“ koja se svodi na improvizaciju glumaca. Tu je i elizabetinska drama čiji je glavni predstavnik William Shakespeare.

·         U vremenu renesanse ističe se i Marko Marulić kao svjetski pisac, sa svojim djelima: „Pouke za dobar život prema primjerima svetaca“ („De institutione bene vivendi per exempla sanctorum“), „Evanđelistar“ i „Pedeset parabola“, ep „Davidijada“, poema „Suzana“ i ep „Judita“. Tu je i Marin Držić s dramama „Novela od Stanca“, „Skup“ i „Dundo Maroje“.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s