Klasifikacija stilskih figura (SIS)–skripta


Pojam figure

stara retorika brinula se za takve načine izražavanja kojima će se postići ljepota i izražajnost, te su ih marljivo popisivali

figure se danas nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima

u staroj retorici figure su smatrane za nešto dobro što samo po sebi nužno daje vrijednost knjiž. djelu (apsolutna sredstva knjiž. izraza), dok moderna stilistika vodi računa o funkciji pojedinih figura unutar pojedinih knjiž. Djela (relativna sredstva)

figure se mogu utvrditi i izdvojiti zahvaljujući svom odstupanju od običnog govora

figure dijelimo na: figure dikcije, figure riječi (trope), figure konstrukcije i figure misli

 

Figure dikcije

figure dikcije nazivaju se također i glasovne figure ili zvučne figure, jer se njihovo djelovanje zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru

one upravljaju pozornost na jezični izraz, iako zvukovne efekte u književnom djelu nikada ne prihvaćamo odvojeno od značenja riječi

ponavljanje pojedinih riječi u poeziji nije nikada prisutno isključivo samo zbog zvučnih efekata, one svaki put dobivaju novo značenje

Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određena zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji gdje često služi kao sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja, blagozvučnosti)

Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi. Često je povezana s asonancijom

Onomatopeja: glasovima se ponašaju određeni zvuci iz prirode, životinjsko glasanje ili zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet

slijedeće figure nazivaju se zajedničkim imenom lirski paralelizmi: Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju stihova. Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja se na početku idućeg stiha

 

Figure riječi ili tropi

tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi; takve promjene javljaju se i u svakodnevnom govoru, no u običnom govoru to ne zamjećujemo

Metafora: neki teoretičari je opisuju kao skrećenu poredbu (drugi član poređenja), a drugi kao figuru u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto druge (jednu stvar uzima kao da je druga); upotreba metafora naziva se metaforikom

Metonimija: prema nekim je mišljenjima samo podvrsta metafore, dok je drugi teoretičari smatraju samostalnom figurom

Kod metafore se značenje jedne riječi prenosi na drugu po nekim sličnostima, a kod metonimije prema određenim stvarnim odnosima (“čitam Kafku”)

Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine

Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina umjesto množine, određen broj umjesto neodređene količine ili obratno

Eufemizam: podvrsta metonimije koja označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se iz bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima

Epitet: riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, živog bića ili osobe. Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u knjiž. djelu

slijedeće figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je preneseno značenje

Alegorija: produžena metafora, tj. cijele se pjesničke slike zamjenjuju pojmovima. Basna se čitava zasniva na alegoriji: životinje nastupaju kao tipovi ljudi

Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli karakteristični za pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice inzistirali simbolisti

 

Figure konstrukcije

nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini knjiž. teksta. Često se nazivaju i sintaktičkim figurama

Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice u red obrnut od onog koji je gramatički najispravniji

Retoričko pitanje: upitne rečenice se postavljaju, a često i nižu jedna za drugom, bez namjere da stvarno označe pitanje. Upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice, naglašavajući svojim oblikom određen osjećajni stav

Elipsa: iz rečenične cjeline izostavljaju se pojedine riječi na takav način da se smisao cjeline ipako može razabrati. Upotrebljava se često i u svakodnevnom govoru

Asindeton: nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja

Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe

 

Figure misli

jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoričko pitanje); odnose se na širi smisao onoga što je rečeno

Poredba ili komparacija: nastaje kada se nešto s nečim poređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovito nisu neposredno uočljive

Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora

Hiperbola: svojevrstan način poredbe; figura preuveličavanja radi naglašavanja određena emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama

Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublažava

Gradacija: nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli za nizanje od najslabijeg do najjačeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks

Ironija: izražavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga što se izravno kaže

Paradoks: figura u kojoj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili  suprotna općem mišljenju. On upućuje na dublji smisao

Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba

 

Opreka metafore i metonimije

postoje razne teorije metafore koje pokušavaju objasniti njeno značenje i prirodu

opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu mišljenja i jezika upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i povezivanje po susjedstvu (metonimijsko)

paradigma je niz zamišljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza među tim jedinicama. Svaku rečenicu možemo promatrati na 2 osi razmatranja: gledanje na na onaj izbor riječi kojim se koristimo, ili na način na koji su one međusobno povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu valja odrediti kao izbor po sličnosti, a metonimiju kao nizanje u sintagmi, on pretpostavlja da u nekom knjiž. vrstama, pa i epohama, dominira načelo metafore, a u drugima metonimije

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s