Povijest književnosti

Povijest svjetske književnosti, 1. dio: Antika I.


U slijedećih nekoliko postova, koji će biti periodički objavljivani, bavit ćemo se kratkim povijesnim pregledom svjetske književnosti od vremena drevnih Egipćana do modernizma I postmodernizma 20. stoljeća. Ovaj pregled u nekoliko nastavaka namijenjen je svim studentima I učenicima srednjih škola kojima je potreban sustavan I pregledan repozitorij informacija vezanih uz povijest svjetske književnosti. Pregled započinjemo s nekoliko teorijskih pretpostavki književnosti I mitološkim temeljima na kojima se izgradila sveukupna književna tradicija.

Pretpostavke povijesti svjetske književnosti

·         Povijest svjetske književnosti usustavljuje se na dva načina: prvi je da se redom, jedna za drugom, opisuju svjetske književnosti, a drugi je da se izaberu i kronološki poredaju najveći pisci i djela svih vremena i naroda.

·         Povijest svjetske književnosti uvelike se temelji na tradiciji kršćanstva i klasične antike.

·         Njemački povjesničar Ernst Robert Curtius proglasio je svaku posebnu književnost fikcijom, što je označilo trenutak za uvođenje pojma komparativne svjetske književnosti.

·         Ferdinand Baldensperger i Paul van Tiegheim u Francuskoj razvijaju teoriju komparativne književnosti i opće svjetske književnosti.

·         Prva pretpostavka je da je povijest svjetske književnosti moguća jedino kao projekcija, i to kao projekcija s jedinog mogućeg motrišta.

·         Druga pretpostavka je da književnost prenosi neka iskustva i znanja koja se inače, drugačijim načinima jezičnog izražavanja, ne bi mogla prenijeti, pa ne bi ni postojala. Pretpostavka je ta da književnost nije neovisna o povijesti kulture i da je tako samo jedan izraz kulture kao cjelovitog načina života.

·         Treća pretpostavka podrazumijeva književne epohe, koje, kao subjekti iščezavaju i rađaju iz književnog rada i djelovanja na općoj historijskoj sceni.

·         Povijest svjetske književnosti vrsta je ogleda o svjetskoj književnosti koja poštuje težnju da se sve ispripovjedi i povijesno objasni.

 

Usmena kultura. Mitologija

·         Suvremena semiotika i lingvistika tvrde da je jedna od bitnih značajki jezika da se njime mogu graditi alternativni svjetovi, da se njime može lagati, izmišljati i izražavati.

·         Teško je utvrditi kada je književnost nastala jer je ona usko povezana sa čovjekovim životom i njegovim djelovanjem još od prapovijesti. Usmena književnost također predstavlja problem jer se prenosila usmenom predajom, pa je teško utvrditi kada je nastala.

·         Prema nekim znanstvenicima, obredi i kult magije u pradavnim zajednicama uvelike su utjecali na razvoj jezika i književnosti kao načina izražavanja. U tome smislu, mitologija je nešto poput temelja cjelokupne književnosti.

·         Teagen iz 6. st. pr. Kr. smatra se utemeljiteljem alegorizma, a Euhemer, 340. – 260. g. pr. Kr. euhemerizma – teorija shvaćanja mitova kao izvora dubokih i pravih životnih vrijednosti.

·         Kao početak dokumentirane svjetske književnosti, na prvo mjesto stavlja se egipatska književnost. Nju karakterizira mnoštvo mitova, fragmentarnost i proturječnost. Jedan od najpoznatijih mitova iz tog kulturnog kruga jest mit božice Izide, koji se jedno vrijeme isticao kao takmac kršćanstvu. To je najstariji zapis mita o smrti boga i njegovom uskrsnuću, te ga mnogi teoretičari drže kao najrašireniji mit u svjetskoj povijesti.

·         Mitologiju Bliskog Istoka karakterizira isprepletenost egipatske, mezopotamske, grčke, a kasnije i kršćanske i židovske religije.

·         U egipatskoj mitologiji vrhovni bog bio je Amon Ra, u sumerskoj, to su: Anu i njegov sin Enlil. U grčkoj i rimskoj mitologiji to su: Uran i Gea, odnosno Zeus (Jupiter), Hera (Junona), Posejdon (Neptun), Apolon, Afrodita (Venera), Hefest (Vulkan), Demetra (Ceres ili Cerera), Atena (Minerva), Had (Pluton ili Dis) i Dionizije. U grčkoj mitologiji također se spominju i muze koje su zaštitnice određenih umjetnosti: Kaliopa (epsko pjesništvo), Euterpa (lirsko pjesništvo), Erata (ljubavno pjesništvo), Talija (komedija), Melpomena (tragedija), Terpsihora (ples), Klia (povijest), Uranija (astronomija) i Polihimnija (zborno i himničko pjevanje). Grčka mitologija posebice veliča umjetnosti što se dobro vidi u mitu o Orfeju.

·         Bitna karakteristika Biblije, kao osnovne knjige kršćanstva i judaizma, jest ta, što je Jahve, vrhovni bog, jedan jedini i svemogući transcendentalni bog koji stvara sve iz ničega, koji stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku, što znači da je čovjek artificijelan, što ima inteligenciju i što može odlučivati o svojoj sudbini. U židovskoj mitologiji nepriznati i protjerani bogovi, čija se moć još osjeća, postaju demonima. Vrhovni bog okružen je svojim pomoćnicima, anđelima, a to su: Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel. Samael, pali anđeo, kasnije će u mitu postati Satana ili Sotona, odnosno Lucifer, jer se pobunio protiv boga. Neki znanstvenici smatraju da je mit o Sotoni na neki način obrnuti mit o Prometeju. Borba dobra i zla kasnije će tako predstavljati vrlo bitnu dihotomiju u shvaćanju. Prema nekim zapisima Adam je imao neposlušnu ženu Lilit, koju će kasnije srednjovjekovna crkva preimenovati u Lamiju, zavodnicu muškaraca i bludnicu.

·         Židovska mitologija se dosta oslanja na perzijsku mitologiju i propovijedanju proroka Zaratustre koji govori o bogu Ormuzdu koji stvara sve dobro i bogu Ahrimanu koji stvara sve loše. Perzijska mitologija se dosta bavila, kao i židovska, problemom zla u svemiru. Zanimljivo da se i u indijskoj mitologiji pojavljuju Ormuzd i Ahriman, što mnoge znanstvenike navodi na zaključak o postojanju jednog zajedničkog porijekla mitologija, a to je onaj svojstven za Indoeuropljane. Samu mitologiju indijskog kulturnog kruga karakteriziraju neke razlike i proturječnosti, suživot ljudi, bogova i demona, međutim u krajnosti, tu je i dalje motiv svemogućega boga, u ovome slučaju boga Višnua. Avatari kao tjelesne inkarnacije dodatno kompliciraju indijsku mitologiju, stoga možemo govoriti o sljedećim bitnim božanstvima: Višnu, Šiva, Prajapati, Rama, Sita, Kršna i boginja smrti Kali – čija se vladavina pripisuje razdoblju u kojem živimo. Indijsku mitologiju ponajprije karakterizira jedinstvo i povezanost svijeta i čovjeka.

·         U kineskoj mitologiji dvije su velike religije: konfucijanizam i daoizam. Te dvije nauke su ponajprije etičke knjige, ali i mitovi, religije, filozofije i književnosti. U kineskoj mitologiji svijet je postao iz kaosa i to iz patuljkovog pupka, što je slično Višnuovom avataru. Zapad, čini se, najviše fascinira učenje o Yinu i Yangu. To učenje je temelj jedne od najstarijih i najneobičnijih knjiga čovječanstva – Knjige promjena (Yi jing) – koja uči o proricanju. To učenje i danas fascinira nove generacije i to upravo jer je staro i jer traži nanovo izučavanje.

·         Osnivači velikih religija, kao Isus, Buda, Zaratustra, Konfucije, Lao Zi ili Muhamed, uvijek su naglašavali i da su obnovitelji, koji jedino žele nanovo uspostaviti tradiciju koja je zaboravljena, izobličena ili krivo tumačena. Da se pri tome radi samo o tzv. psihološkom efektu osjećaja da je prošlost bolja, vrednija i mudrija od sadašnjosti, čini se ipak odveć jednostavnim objašnjenjem.

 

Drevni istok. Temelji velikih religija

·         Srednji vijek uspostavlja razliku između religijske, svete književnosti (scriptura) i svjetovne književnosti (litteratura).

·         Povijesni pregled književnosti opravdano možemo započeti s egipatskom književnošću jer ona sadrži elemente izražavanja slične modernoj književnosti. Pravi primjer za to su „Pouka mudrosti“ državniku Phanotepu, himne Ehnatonu i „Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše“ koji je nastao 2250. g. prije Krista, te zbornik pod naslovom „Pjesme s rijeke“. Primjer autobiografije je zapis pod naslovom „Sinuheova priča“.

·         U književnosti Mezopotamije posebno se ističe najstariji ep svjetske književnosti, „Ep o Gilgamešu“ zapisan u vremenu oko 1700. g. prije Krista. Zanimljivo da 4000 godina kasnije, Franz Kafka u „Dvorcu“ obrađuje sličnu temu o prolaznosti čovjeka i nemogućnosti spoznaje odgovora na temeljna ljudska pitanja. Drugi bitan mezopotamski ep je „Enuma Eliš“, koji je sakralnog karaktera.

·         Veliku pozornost treba obratiti na „Bibliju“ kao temelj europske civilizacije. „Biblija“ se sastoji od „Starog Zavjeta“ i „Novoga Zavjeta“ koji je nadogradnja na prijašnju doktrinu. „Petoknjižje“ govori o zakonodavcu Mojsiju i mitskom prapočetku svijeta. „Knjiga o Juditi“ realističkog je tona i upravo je ona nadahnula Marka Marulića na pisanje „Judite“. „Knjiga propovjednikova“ bliža je filozofiji zbog refleksivnog odnosa prema životu i svijetu. Tu se također ističu i „Pjesma nad pjesmama“, koja je svadbena pjesma i „Knjiga o Jobu“ koja sadrži temeljnu raspravu između čovjeka i Boga. „Knjiga psalama“ važna je zbog utemeljenja tradicije pjesničkih oblika. „Novi Zavjet“ sastoji se od 27 knjiga podijeljenih na: „Evanđelja“ i „Djela apostolska“, „Poslanice apostola“ i „Otkrivenje“. „Evanđelja“ su temelj „Novoga Zavjeta“ i u njima apostoli Matija, Marko, Luka i Ivan opisuju život Isusa Krista. Stil je jednostavan ali slikovit.

·         „Vede“ su skup temeljnih knjiga hinduizma i brahmanizma, koje ne sadrže „kanon“ kao „Biblija“ i koje su u povijesti bile očuvane isključivo usmenom predajom. Smatra se da te knjige datiraju iz vremena oko 1500. g. pr. Krista. „Vede“ su podijeljene u četiri zbirke: „Rgveda“ (zbirka znanja u stihovima), „Samaveda“ (zbirka znanja u melodijama), „Yajurveda“ (zbirka znanja o žrtvenim obredima) i „Atharvaveda“ (zbirka znanja o izrekama pri čaranju). „Brahmane“ predstavljaju detaljan komentar „Veda“ od kojih je i „Upanišade“ na čijim su se temeljima razvile škole Yoge izuzetno popularne na Zapadu.

·         Dva najglasovitija indijska epa su: „Mahabharata“ i „Ramayana“. Unutar „Mahabharate“ ističe se „Pjesma o kralju Nali“ i „Pjesma uzvišenog“. Taj ep ponajprije govori o sukobi dvaju plemena. „Ramayana“ je fantastični ep o dvoje supružnika.

·         Utemeljitelj budizma je Gautama Budha. Budistički kanon čini „Tripitaka“ (tri košare) koja analogno odgovara „Novom Zavjetu“.

·         „Pančatantra“ (petoknjižje) zbirka je različitih pripovijetki i basni koje su uvelike utjecale na svjetsku kulturu. Smatra se da je i Ezop svoje basne kreirao prema ovoj zbirci. Najpoznatija staroindijska drama je „Šaknutala“ dramatičara Kalidasa. Tu valja još spomenuti i lirska djela „Oblak glasonoša“ i „Godišnja doba“, te epove „Pleme Raghuevo“ i „Povratak Kumare“.

·         U arapskom kulturnom krugu tu se ističe prorokovanje proroka Muhameda i sveta knjiga Islama nazvana „Kur’an“.

·         U Kini javlja se konfucijanizam kojeg je utemeljio Kung-fu-tse (Konfucije) i komu se pripisuje „Knjiga pjesama“ (Shijing). On je prije svega bio filozof i učitelj etike. Daoizam je pak utemeljio Lao Ce, koji je ponajviše bio mistik.

 

Literatura:

  1. Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Golden Marketing. Zagreb.
  2. Filipović, R. (2013). Hrvatski jezik za državnu maturu. Element. Zagreb.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s