Povijesna razdoblja svjetske književnosti, I. dio


U slijedećih nekoliko postova, koji će biti periodički objavljivani, bavit ćemo se kratkim povijesnim pregledom svjetske književnosti od vremena drevnih Egipćana do modernizma I postmodernizma 20. stoljeća. Ovaj pregled u nekoliko nastavaka namijenjen je svim studentima I učenicima srednjih škola kojima je potreban sustavan I pregledan repozitorij informacija vezanih uz povijest svjetske književnosti. Pregled započinjemo s nekoliko teorijskih pretpostavki književnosti I mitološkim temeljima na kojima se izgradila sveukupna književna tradicija.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing         Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Pretpostavke povijesti svjetske književnosti

·         Povijest svjetske književnosti usustavljuje se na dva načina: prvi je da se redom, jedna za drugom, opisuju svjetske književnosti, a drugi je da se izaberu i kronološki poredaju najveći pisci i djela svih vremena i naroda.

·         Povijest svjetske književnosti uvelike se temelji na tradiciji kršćanstva i klasične antike.

·         Njemački povjesničar Ernst Robert Curtius proglasio je svaku posebnu književnost fikcijom, što je označilo trenutak za uvođenje pojma komparativne svjetske književnosti.

·         Ferdinand Baldensperger i Paul van Tiegheim u Francuskoj razvijaju teoriju komparativne književnosti i opće svjetske književnosti.

·         Prva pretpostavka je da je povijest svjetske književnosti moguća jedino kao projekcija, i to kao projekcija s jedinog mogućeg motrišta.

·         Druga pretpostavka je da književnost prenosi neka iskustva i znanja koja se inače, drugačijim načinima jezičnog izražavanja, ne bi mogla prenijeti, pa ne bi ni postojala. Pretpostavka je ta da književnost nije neovisna o povijesti kulture i da je tako samo jedan izraz kulture kao cjelovitog načina života.

·         Treća pretpostavka podrazumijeva književne epohe, koje, kao subjekti iščezavaju i rađaju iz književnog rada i djelovanja na općoj historijskoj sceni.

·         Povijest svjetske književnosti vrsta je ogleda o svjetskoj književnosti koja poštuje težnju da se sve ispripovjedi i povijesno objasni.

 

Usmena kultura. Mitologija

·         Suvremena semiotika i lingvistika tvrde da je jedna od bitnih značajki jezika da se njime mogu graditi alternativni svjetovi, da se njime može lagati, izmišljati i izražavati.

·         Teško je utvrditi kada je književnost nastala jer je ona usko povezana sa čovjekovim životom i njegovim djelovanjem još od prapovijesti. Usmena književnost također predstavlja problem jer se prenosila usmenom predajom, pa je teško utvrditi kada je nastala.

·         Prema nekim znanstvenicima, obredi i kult magije u pradavnim zajednicama uvelike su utjecali na razvoj jezika i književnosti kao načina izražavanja. U tome smislu, mitologija je nešto poput temelja cjelokupne književnosti.

·         Teagen iz 6. st. pr. Kr. smatra se utemeljiteljem alegorizma, a Euhemer, 340. – 260. g. pr. Kr. euhemerizma – teorija shvaćanja mitova kao izvora dubokih i pravih životnih vrijednosti.

·         Kao početak dokumentirane svjetske književnosti, na prvo mjesto stavlja se egipatska književnost. Nju karakterizira mnoštvo mitova, fragmentarnost i proturječnost. Jedan od najpoznatijih mitova iz tog kulturnog kruga jest mit božice Izide, koji se jedno vrijeme isticao kao takmac kršćanstvu. To je najstariji zapis mita o smrti boga i njegovom uskrsnuću, te ga mnogi teoretičari drže kao najrašireniji mit u svjetskoj povijesti.

·         Mitologiju Bliskog Istoka karakterizira isprepletenost egipatske, mezopotamske, grčke, a kasnije i kršćanske i židovske religije.

·         U egipatskoj mitologiji vrhovni bog bio je Amon Ra, u sumerskoj, to su: Anu i njegov sin Enlil. U grčkoj i rimskoj mitologiji to su: Uran i Gea, odnosno Zeus (Jupiter), Hera (Junona), Posejdon (Neptun), Apolon, Afrodita (Venera), Hefest (Vulkan), Demetra (Ceres ili Cerera), Atena (Minerva), Had (Pluton ili Dis) i Dionizije. U grčkoj mitologiji također se spominju i muze koje su zaštitnice određenih umjetnosti: Kaliopa (epsko pjesništvo), Euterpa (lirsko pjesništvo), Erata (ljubavno pjesništvo), Talija (komedija), Melpomena (tragedija), Terpsihora (ples), Klia (povijest), Uranija (astronomija) i Polihimnija (zborno i himničko pjevanje). Grčka mitologija posebice veliča umjetnosti što se dobro vidi u mitu o Orfeju.

·         Bitna karakteristika Biblije, kao osnovne knjige kršćanstva i judaizma, jest ta, što je Jahve, vrhovni bog, jedan jedini i svemogući transcendentalni bog koji stvara sve iz ničega, koji stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku, što znači da je čovjek artificijelan, što ima inteligenciju i što može odlučivati o svojoj sudbini. U židovskoj mitologiji nepriznati i protjerani bogovi, čija se moć još osjeća, postaju demonima. Vrhovni bog okružen je svojim pomoćnicima, anđelima, a to su: Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel. Samael, pali anđeo, kasnije će u mitu postati Satana ili Sotona, odnosno Lucifer, jer se pobunio protiv boga. Neki znanstvenici smatraju da je mit o Sotoni na neki način obrnuti mit o Prometeju. Borba dobra i zla kasnije će tako predstavljati vrlo bitnu dihotomiju u shvaćanju. Prema nekim zapisima Adam je imao neposlušnu ženu Lilit, koju će kasnije srednjovjekovna crkva preimenovati u Lamiju, zavodnicu muškaraca i bludnicu.

·         Židovska mitologija se dosta oslanja na perzijsku mitologiju i propovijedanju proroka Zaratustre koji govori o bogu Ormuzdu koji stvara sve dobro i bogu Ahrimanu koji stvara sve loše. Perzijska mitologija se dosta bavila, kao i židovska, problemom zla u svemiru. Zanimljivo da se i u indijskoj mitologiji pojavljuju Ormuzd i Ahriman, što mnoge znanstvenike navodi na zaključak o postojanju jednog zajedničkog porijekla mitologija, a to je onaj svojstven za Indoeuropljane. Samu mitologiju indijskog kulturnog kruga karakteriziraju neke razlike i proturječnosti, suživot ljudi, bogova i demona, međutim u krajnosti, tu je i dalje motiv svemogućega boga, u ovome slučaju boga Višnua. Avatari kao tjelesne inkarnacije dodatno kompliciraju indijsku mitologiju, stoga možemo govoriti o sljedećim bitnim božanstvima: Višnu, Šiva, Prajapati, Rama, Sita, Kršna i boginja smrti Kali – čija se vladavina pripisuje razdoblju u kojem živimo. Indijsku mitologiju ponajprije karakterizira jedinstvo i povezanost svijeta i čovjeka.

·         U kineskoj mitologiji dvije su velike religije: konfucijanizam i daoizam. Te dvije nauke su ponajprije etičke knjige, ali i mitovi, religije, filozofije i književnosti. U kineskoj mitologiji svijet je postao iz kaosa i to iz patuljkovog pupka, što je slično Višnuovom avataru. Zapad, čini se, najviše fascinira učenje o Yinu i Yangu. To učenje je temelj jedne od najstarijih i najneobičnijih knjiga čovječanstva – Knjige promjena (Yi jing) – koja uči o proricanju. To učenje i danas fascinira nove generacije i to upravo jer je staro i jer traži nanovo izučavanje.

·         Osnivači velikih religija, kao Isus, Buda, Zaratustra, Konfucije, Lao Zi ili Muhamed, uvijek su naglašavali i da su obnovitelji, koji jedino žele nanovo uspostaviti tradiciju koja je zaboravljena, izobličena ili krivo tumačena. Da se pri tome radi samo o tzv. psihološkom efektu osjećaja da je prošlost bolja, vrednija i mudrija od sadašnjosti, čini se ipak odveć jednostavnim objašnjenjem.

 

Drevni istok. Temelji velikih religija

·         Srednji vijek uspostavlja razliku između religijske, svete književnosti (scriptura) i svjetovne književnosti (litteratura).

·         Povijesni pregled književnosti opravdano možemo započeti s egipatskom književnošću jer ona sadrži elemente izražavanja slične modernoj književnosti. Pravi primjer za to su „Pouka mudrosti“ državniku Phanotepu, himne Ehnatonu i „Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše“ koji je nastao 2250. g. prije Krista, te zbornik pod naslovom „Pjesme s rijeke“. Primjer autobiografije je zapis pod naslovom „Sinuheova priča“.

·         U književnosti Mezopotamije posebno se ističe najstariji ep svjetske književnosti, „Ep o Gilgamešu“ zapisan u vremenu oko 1700. g. prije Krista. Zanimljivo da 4000 godina kasnije, Franz Kafka u „Dvorcu“ obrađuje sličnu temu o prolaznosti čovjeka i nemogućnosti spoznaje odgovora na temeljna ljudska pitanja. Drugi bitan mezopotamski ep je „Enuma Eliš“, koji je sakralnog karaktera.

·         Veliku pozornost treba obratiti na „Bibliju“ kao temelj europske civilizacije. „Biblija“ se sastoji od „Starog Zavjeta“ i „Novoga Zavjeta“ koji je nadogradnja na prijašnju doktrinu. „Petoknjižje“ govori o zakonodavcu Mojsiju i mitskom prapočetku svijeta. „Knjiga o Juditi“ realističkog je tona i upravo je ona nadahnula Marka Marulića na pisanje „Judite“. „Knjiga propovjednikova“ bliža je filozofiji zbog refleksivnog odnosa prema životu i svijetu. Tu se također ističu i „Pjesma nad pjesmama“, koja je svadbena pjesma i „Knjiga o Jobu“ koja sadrži temeljnu raspravu između čovjeka i Boga. „Knjiga psalama“ važna je zbog utemeljenja tradicije pjesničkih oblika. „Novi Zavjet“ sastoji se od 27 knjiga podijeljenih na: „Evanđelja“ i „Djela apostolska“, „Poslanice apostola“ i „Otkrivenje“. „Evanđelja“ su temelj „Novoga Zavjeta“ i u njima apostoli Matija, Marko, Luka i Ivan opisuju život Isusa Krista. Stil je jednostavan ali slikovit.

·         „Vede“ su skup temeljnih knjiga hinduizma i brahmanizma, koje ne sadrže „kanon“ kao „Biblija“ i koje su u povijesti bile očuvane isključivo usmenom predajom. Smatra se da te knjige datiraju iz vremena oko 1500. g. pr. Krista. „Vede“ su podijeljene u četiri zbirke: „Rgveda“ (zbirka znanja u stihovima), „Samaveda“ (zbirka znanja u melodijama), „Yajurveda“ (zbirka znanja o žrtvenim obredima) i „Atharvaveda“ (zbirka znanja o izrekama pri čaranju). „Brahmane“ predstavljaju detaljan komentar „Veda“ od kojih je i „Upanišade“ na čijim su se temeljima razvile škole Yoge izuzetno popularne na Zapadu.

·         Dva najglasovitija indijska epa su: „Mahabharata“ i „Ramayana“. Unutar „Mahabharate“ ističe se „Pjesma o kralju Nali“ i „Pjesma uzvišenog“. Taj ep ponajprije govori o sukobi dvaju plemena. „Ramayana“ je fantastični ep o dvoje supružnika.

·         Utemeljitelj budizma je Gautama Budha. Budistički kanon čini „Tripitaka“ (tri košare) koja analogno odgovara „Novom Zavjetu“.

·         „Pančatantra“ (petoknjižje) zbirka je različitih pripovijetki i basni koje su uvelike utjecale na svjetsku kulturu. Smatra se da je i Ezop svoje basne kreirao prema ovoj zbirci. Najpoznatija staroindijska drama je „Šaknutala“ dramatičara Kalidasa. Tu valja još spomenuti i lirska djela „Oblak glasonoša“ i „Godišnja doba“, te epove „Pleme Raghuevo“ i „Povratak Kumare“.

·         U arapskom kulturnom krugu tu se ističe prorokovanje proroka Muhameda i sveta knjiga Islama nazvana „Kur’an“.

·         U Kini javlja se konfucijanizam kojeg je utemeljio Kung-fu-tse (Konfucije) i komu se pripisuje „Knjiga pjesama“ (Shijing). On je prije svega bio filozof i učitelj etike. Daoizam je pak utemeljio Lao Ce, koji je ponajviše bio mistik.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s