Klasična (antička) književnost


Klasična književnost

Grčka

Grčka klasična književnost je napravila velikog utjecaja na europsku kulturu, a ujedno i onu svjetsku, te na zapadnu civilizaciju. Osim izrazito utjecaja na kulturu, grčka je književnost unaprijedila i književnost kao takvu u samom smislu. Grčku književnost dijelimo na četiri pregledna doba koje svatko karakteriziraju specifični oblici koji nastaju i pisci koji djeluju u tom vremenu.

Arhajsko doba (750.g.pr.Kr. – 450.g.pr.Kr.)

Arhajsko doba karakterizira različitost naglasaka i dijalekata u tadašnjoj grčkoj, plemena, razjedinjenost i narodna predaja. U to doba ne koristi se puno pismo i tekstualni oblik bilježenja književnih djela (iako je alfabet poznat) već je težište na usmenoj narodnoj predaji. Iz toga najpozatija djela su epovi Ilijada i Odiseja, ali tu su i neke lirske vrste poput elegije i jamba.

Klasično doba (450.g.pr.Kr. – 323.g.pr.Kr.)

Klasično doba odlikuje procvat atenske diplomacije i kulture te ponovne ujedinjenje polisa te početak kolonizacije Sredozemlja. U ovom vremenu najveći procvat doživljavaju dramske vrste zajedno sa svojim piscima; Eshilom, Sofoklom i Euripidom. U to doba na snazi je i filozofija i različite filozofske škole poput Platonove i Aristotelove.

Helenističko doba (323.g.pr.Kr. – 30.g.pr.Kr.)

Ovo razdoblje obuhvaća grčku kulturu i sintezi, tj. pod utjecajem makedonske kulture sve do raspada Makedonije i pada pod rimsku vlast. U tom vremenu popularne su kraće vrste, a ističe se visoko obrazovana manjina i književni život nije više ograničen na manji prostor.

Carsko [rimsko] doba (30.g.pr.Kr. – 476.g.pr.Kr.)

U ovome vremenu nastaje roman, grčka književnost je pod utjecajem rimske i u svom opsegu je ograničena. Pisci tadašnjega vremena pišu i pobuđuju motive vezane uz doba velike, herojske Grčke te na epski način nastoje pobuditi interes za nezavisnu i samostalnu Grčku.

Ep je duži oblik epske poezije koji opisuje važne povijesne događaje iz cjelokupnog života jednog naroda.

Epske tehnike: čine niz postupaka svojstvenih epskoj poeziji.

Kompozicija je način organizacije građe uvjetovan duljinom djela, brojnošću, bogatstvom i raznovrsnošću motiva.

Specifični elementi epike (epa): uvod, invokacija (zaziva bogovima u pomoć), retardacija (koja se ostvaruje digresijom, epizodama i ponavljanjem.

Motivi se u epskoj poeziji povezuju pripovijedanjem, opisivanjem i izricanjem misli koje se ostvaruju epskim dijalogom i monologom.

Homer

-je grčki pjesnik (oko 800.g.pr.Kr.) koji se koristio usmenom narodnom predajom te je spjevao epove Ilijadu i Odiseju. O njegovom postojanju vode se različite rasprave te se vjeruje da je epove Ilijadu i Odiseju spjevala grupa pjesnika ili je riječ o jednom darovitom pjesniku koji je već postojeću priču usavršio.

Ilijada

Ep koji govori o posljednjih 50 dana pred kraj trojanskog rata. Težište je postavljeno na likove kao što su Ahilej, Hektor, Agamemnon i Prijam. Ep na vrlo veličanstven način opisuje epske bitke između Ahejaca i Trojanaca. Aleksandrijski filozofi podijelili su ep na 24 pjevanja, a sam ep se sastoji od

15 696 heksametra.

Odiseja

Odiseja je mlađi i kraći Homerov epski spjev od 12 103 heksametra i 24 pjevanja a kombinira i elemente epopeje, dakle ne sadrži samo epske i pustolovne sadržaje već opisuje i život ljudi i običaje toga vremena. Odiseja opisuje 10 godina Odisejevog lutanja svjetskim morima i svakodnevni život njegova sina i obitelji.

Alkej

Alkej je grčki pjesnik sa otoka Lezba a živio je u provj polovici 6. Stoljeća prije Krista. Predstavnik je grčke monodijske melike a kao bivši vonjik i aristokrat pisao je o svojoj mržnji prema pohlepi i neslozi te je govorio o miru, pisao je i pjesme vezane uz ljubav, bogove, veselja i vino. Poznat je po svojoj „alkejskoj strofi“.

Sapfa

Sapfa je najznačajnija grčka pjesnikinja, suvremenica je Alkejeva (živjela je u prvoj polovici 6. Stoljeća). Spjevala je intimne i ljubavne pjesme a vodila je i školu mladih djevojki na Lesbosu. U svome je životu bila jednom politički prognana no to nije ostavilo velikog utjecaja na njezino književno stvaralaštvo.

Poznata je i po vlastitoj Sapfinoj strofi.

Anakreont

Grčki pjesnik koji je živio u 2. polovici 6. Stoljeća prije Krista. Pjevao je o vinu, gozbama, ženama, hrani, piću, svadbama i veselju. Bio je hedonistički nastrojen i smatrao je da bi svi ljudi trebali uživati u životu.

Pindar (518.-442.g.pr.Kr.)

-je najznačajniji predstavnike grčke i korske lirike i isitče se po svojim odama koje se nalaze u četirima knjigama „Epinkijima“. Svoje ode najčešće je spjevao na čast natjecatelja na Olimpijskim igrama. Njegove ode dijelimo na slijedeće skupine: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske. Isticao se po svojem načinu izražavanja punom stilskih figura i misli.

Eshil (525.-456.g.pr.Kr.)

Eshil je začetnik nove, razvijene grčke drame, tragedija. Bio je grčki tragičar i suvremenik grčko-perzijskih ratova. U tragediju uvodi drugi lik, povećava dijalog i smanjuje opseg glazbenih dionica zbora. Napisao je 90 drama od kojih je tek 7 tragedija sačuvano. Najpoznatije tragedije su mu „Okovani Prometej“ i trilogija „Orestija“.

Sofoklo (496.-406.g.pr.Kr.)

Sofoklo je najznačajniji grčki tragičar čije djelovanje dovodi do vrhunca stvaralaštva grčke tragedije. Bio je Periklov suvremenik i prenostielj njegovih ideala. U tragediju uvodi trećeg glumca, smanjuje glazbene dionice zbora i povećava dijalog. U njegovim tragedijama glavne uloge više nemaju bogovi već uloge junaka stječu stvarni ljudi koji biraju svoj životni put i kuju sebi sudbinu. Od 123 dramska djela sačuvane tek je 7 tragedija sačuvano od kojih su najznačajnije „Kralj Edip“, „Antigona“, „Elektra“, „Trahinjanke“.

Euripid (485.-406.g.pr.Kr.)

Euripid je posljednji u nizu glasovitih grčkih tragičara no s njim zavržava vrhunac grčke tragedije te ne doživljava osobiti uspjeh u društvu. Njegovi likovi više nisu glasoviti junaci već obični ljudi koji se bore sa svojim životnim problemima. U svojim tragedijama pridodao je veću pažnju psihološkoj karakterizaciji likova a kao novinu uvodi kulise. Od tragedija najpoznatije su mu „Elektra“, „Medeja“ i „Hipolit“.

Rimsko carstvo

Rimska književnost uvelike je pridonijela razvitku europske kulture i književnosti. Rimska književnost ne postiže osobite rezultate u stvaranju novih vrsta (izuzev satire) već se usredotočuje na usavršavanje postojećeg. Rimska književnost uvelike se oslanja na grčku, ponekad ju čak i doslovno imitira no kasnije u svojoj povijesti, rimska književnost ostvaruje djela čije su mislilačke vrijednosti u opticaju sve do 18. i 19. stoljeća, a dan-danas se još izučavaju. Rimsku književnost kao i grčku dijelimo na četiri povijesna doba:

Arhajsko doba (240.g.pr.Kr. – 80.g.pr.Kr.)

U ovome vremenskom razdoblju još nema značajnijih pisaca niti djela jer prevladava prevođenje grčkih djela na latinski jezik. Komediografi Plaut i Terencije jedini ostvaruju znčajnija djela ali to su sve obrade već postojećih grčkih komedija.

Zlatno doba (80.g.pr.Kr. – 14.g.)

U zlatnom dobu rimska kjniževnost ustinu doživljava vrhunaca. Mnoga djela velike književne vrijednosti su stvorena. Epove pišu Vergilije, Lukrecije i Ovidije; u epigramu se ističe Katul; u ljubavnom pjesništvu tu su Ovidije, Tibul i Propercije, a u lirici, satiri i poslanicama najjači predstavnik je Horacije. Od proznih pisaca tu su Cezar, Salustije i Livije, a praksu i teoriju govorništva predstavlja Ciceron.

Srebrno doba (14.g. – 117.g.)

Srebrno doba je po književnim ostvarenjima nešto manje vrijednosti od zlatnoga doba zbog manjka novina ali uspjesi se ostvaruju u satiri, romanu, basni, epigramu, tragediji i filozofskom eseju.

Kasno doba (117.g. – 476.g.)

U kasnome dobu provincijalni pisci stječu veću reputaciju i popularnost. U ovim djelima prevladava vulgarni latinski jezik, provincijalni govor i izrazi i kršćanski nauk.

Plaut (254.-184.g.)

Plaut nastavlja „novoatičku“ komediju i djeluje u rimskom arhajskom dobu. Plaut kombinira već postojeće komične elemente iz grčke komedije no ovog puta humor odvodi na višu razinu i umjesto finih i iročnih usporedbi, koristi se jačim šalama i lakrdijaškim govorom. Od komedija najpoznatije su mu „Škrtac“ (Aulularia), „Menaechmi“ i „Hvalisavi vojnik“.

Katul (84.-54.g.)

Katul je najveći rimski lirski pjesnik, a rodom je iz Verone. Pisao je mnoge kratke pjesme koje su po stilu bile po uzoru na one Sapfine i Alkejeve. Teme su mu bile vezane uz gozbe, pijanke, strastven ljubavi i ugode ljudskoga života.

Vergilije (70.g.pr.Kr. – 19.g.pr.Kr.)

Vergilije je bio dosta povučen pisac koji nije volio gradsku vrevu Rima i gužve ljudi pa je živio i stvarao na svojemu imanju na selu nedaleko Rima. U svoj mlađim danima pisao je pastirske pjesme a kasnije je napisao zbirku od 4 knjige zvane „Georgike“ koje su ustvari didaktički spjev a govore o problemima ratarstva i donose korisne savjete za ratare vezane uz poljodjelstvo i stočarstvo. U svojim bi pjesmama na kraju uvijek iznio neku poantu vezanu uz ranije vremena svoga života na pomalo sjetan način. Njegovo najveće životno ostvarenje bilo je ep „Eneida“. To je ep nastao na zahtjev cara Augusta a govori o postanku Rimskog carstva i naroda, kombinira elemente Ilijade i Odiseje a ima 9 896 heksametara.

Horacije (65.g.pr.Kr. – 8.g)

Horacije je najsvestraniji rimski pjesnik čiji je opus sezao u satiru, liriku i poslanice. Od djela značajne su mu zbirke satiričkih pjesama „Epode“ i „Jambi“. Tu su i 2 knjige „Satira“, 4 knjige lirskih „Pjesama“, 2 knjige „Poslanica“ itd.

U poeziju je unio povremeno ćaskanje, teze od umjerenom uživanju dok je njegova poezija zapravo hladna ali zbog toga stila postao je klaskim europske književnosti.

Tibul (54.g.pr.Kr. – 19.g.)

Tibul je rimski lirik poznat po svojim elegijama u kojima iznosi svoju nostalgiju i na melankoličan način pripovijeda o mladim danima svoga života vezanima za djetinjstvo, seoski i patrijarhalni način života.

Ovidije (43.g.pr.Kr. – 8.g.)

Ovidije je najplodniji rimski liričar, majstor pripovijedanja, stih, humora, unosi fantazije, ističe jasne crte karaktera lika, pisao je ljubavne pjesme ali njegovo najznačajnije dijelo je spjev od 11 995 heksametara – „Metamorfoze“, u kojima sabire većinu dotadašnjih europskih mitova na jedno mjesto.

Marcijal (40.-104.g.)

Najveći rimski pisac epigrama, rodom iz Hispanije, napisao je preko 1500 epigrama koji kombiniraju humor, tj. duhovitost, konciznost, te završavaju sa životnom poentom kao točka na „i“.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s