Povijesna razdoblja svjetske književnosti, VI. dio

U šestom dijelu povijesnog pregleda svjetske književnosti bavit ćemo se ponajviše francuskim klasicizmom i prosvjetiteljstvom.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Klasicizam i prosvjetiteljstvo

·        U razdoblju klasicizma popularan je Descartesov termin „racionalizam“, vjera u razum i logičko zaključivanje te obnovu antičkih uzora. Nicolas Boileau piše „Pjesničko umijeće“.

·        Jedan od glavnih književnih pothvata toga doba bila je izrada „Enciklopedije“ u suradnji s književnicima i znanstvenicima – Denis Diderot, Paul d’Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d’Alembert i mnogi drugi. Jako je i djelovanje racionalističke filozofije – René Descartes, Baruch Spinoza, Gottfried Wilhelm Leibniz – tako i u engleskom empirizmu – John Locke, Thomas Hobbes, David Hume – i u znanstvenim dostignućima – Sir Isaac Newton. Aktualna je i francuska revolucija 1789. g. i slom feudalizma, te pojava građanskog društva.

·        Klasicističkoj tragediji bili su nametnuti strogi antički uzori i standardi što je bilo loše za književnu kvalitetu, svojim djelima su se književnici Jean Racine i Pierre Corneille, suprotstavili tim zakonima i stekli svjetsku slavu.

·        Pierre Corneille u početku piše komedije, no kasnije tragedijama „Medeja“, „Cid“, „Horacije“, „Cinna“, „Pompejeva smrt“, „Rodogune“, „Heraklije“ i „Nikomed“ stječe slavu.

·        Jean Racine u svojim djelima suprotstavlja nauk jansenizma, da je čovjek zao i bijedan, i moći ljubavi, koja se ne može etički odrediti. Najbolje tragedije su mu „Andromaha“, „Britanik“, „Berenika“, „Mitridat“, „Ifigenija“ i „Fedra“.

·        Molière stvara komedije od kojih su najbolje „Smiješne precioze“ (kod nas poznata kao „Kaćiperke“), „Škola za žene“, „Mizantrop“, „Georges Dandin“, „Građanin-plemić“, „Škrtac“, „Učene žene“ i „Umišljeni bolesnik“. On slijedi tradiciju plautovske komedije i „commedie dell’arte“ i komedije španjolskog baroka, premda se ipak oslanja na zdrav razum.

·        Carlo Goldoni slavu stječe komedijama „Krčmarica Mirandolina“, „Grubijani“, „Kavana“, „Poljana“ i „Ćozotske svađe“ (kod nas poznate kao „Ribarske svađe“).

·        Treći veliki komediograf epohe je Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais. Poznat je po trilogiji „Seviljski brijač“, „Figarov pir“ i „Poročna majka“.

·        Najutjecajnija ličnost epohe je svakako Voltaire, publicist, dramatičar, filozof, povjesničar, pjesnik i romanopisac. Od filozofskih djela i danas su mu cijenjena: „Filozofski rječnik“, „Filozofska pisma ili Engleska pisma“, „Rasprava o toleranciji“, od epova nacionalna epopeja „Henrijada“, od povijesnih djela „Esej o običajima“, od drama „Zaire“ i „Mérope“, od satira „Siromašni đavo“ i „Le Mondain“, a od romana i pripovijedaka „Candide“, „Zadig“,“Micromégas“ i „Naivko“. Voltaire je nadasve bio ironičan.

·        Samuel Richardson u engleskoj književnosti prvi uvodi sentimentalni roman pod naslovom „Pamela ili Nagrađena krepost“. Drugi roman ima naziv „Clarissa Marlow“.

·        Daniel Defoe stječe slavu romanima „Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka“ i „Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders“. Valja spomenuti i povijesnu kroniku „Dnevnik kugine godine“. „Zgode Robinsona Crusoea“ primjer su dječje književnosti i prosvjetiteljskih nazora.

·        Jonathan Swift je poznat po romanu „Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova“, potom satiričnih alegorija „Priča o buretu“ i „Bitka knjiga“. Swift se koristi Rabelaisovim sredstvima ironije.

·        Henry Fielding piše vrhunske komične romane koji slijede tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa. Tri su mu romana donijela popularnost, a to su „Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegovog prijatelja g. Abrahama Adamsa“, „Povijest nahočeta Toma Jonesa“ i „Život g. Jonathana Wilda, Velikoga“.

·        Laurence Sterne ostvaruje drugačiji tip komičnog romana djelom „Život i mišljenja Tristrama Shandyja“. Napisao je i „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick“. Sterne u romanu preteča modernizma, a u putopisu romantizma.

·        Denis Diderot piše romane i pripovijetke za koje smatra da su visokog književnog statusa. To su „Filozofske misli“, „Pismo slijepima“, te romane „Rameauov nećak“ i „Jakov fatalist“, te duža pripovijetka „Redovnica“. Od drama najpoznatije su mu „Nezakoniti sin“ i „Glava obitelji“. Diderot se ističe više kao teoretičar, a ne kao književnik. To se očituje u djelima „Paradoks glumcu“, „Razgovori“, „O dramskoj poeziji“, te „Saloni“.

·        Gotthold Ephraim Lessing ostvaruje najviše uspjeha u drami prosvjetiteljstva. Piše zbirke kazališnih kritika: „Laokon“ i „Hamburška dramaturgija“. Od dramskih djela tu se ističu „Miss Sara Sampson“, „Minna von Barnhelm“, „Emillia Galotti“ i „Mudri Nathan“. Lessing se ugleda na Shakespearea i napušta klasicističku tradiciju. Lessing je pisao i basne.

·        Basnu kao vrstu već je ranije oblikova Jean de La Fontaine. Poznate su mu zbirke „Priče“ i „Basne“ u 12 knjiga.

Povijesna razdoblja svjetske književnosti, V. dio

Peti dio povijesnog pregleda razdoblja svjetske književnosti donosi nam priču o baroku I pojavi novih književnih pravaca.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Barok

·         Naziv „barok“ potječe od španjolske riječi „barrueco“, odnosno portugalske „barooco“, koje znače nepravilan, neobrađen biser. Njemački teoretičar likovnih umjetnosti, Heinrich Wölfflin, zaslužan je za uspostavljanje distinkcije između renesanse i baroka. U vremenu baroka, renesansnu racionalnost zamjenjuje nova mističnost i neodređenost. To je dosta povezano s djelovanje katoličke protureformacije, ali i protestantske mistike. U baroku se javlja stilska prenaglašenost i zanemarivanje temeljne problematike ljudskoga života.

·         Pojavljuju se novi književni pravci. To su „marinizam“ prema Marinu i gongorizam prema „Góngori“, u Engleskoj „euphuism“ prema pripovijesti „Euphues“, Johna Lylyja, a u Francuskoj „precioznost“ prema nadimku dama koje je Molière ismijao u komediji „Smiješne precioze“. Danas se uglavnom drži da se svi ti pravci mogu svesti pod naziv „manirizma“.

·         Utemeljiteljem baroka uzima se talijanski pjesnik Torquato Tasso i njegovo životno djelo „Oslobođeni Jeruzalem“, čiji se stil smatra nadogradnjom „Bijesnog Orlanda“ Ludovica Ariosta. Djelo je prožeto kršćanskim misticizmom i patetičnošću budućnosti. U književnoj tehnici česti su postupci končeta, koji se sastoje od sustavnih provedbi domišljato sastavljenih usporedbi između uzajamno izravno neusporedivih pojmova ili predodžbi. Tassov se ep uzima uzorkom „baroknog epa“. Tasso je napisao i oko 2000 lirskih pjesama, objavljenih u zbirkama „Stihovi (Rime)“, mladenački spjev „Rinaldo“ i posmrtno objavljeni spjev „Stvoreni svijet“. Tu je i tragedija „Kralj Torrismondo“. Tu je i pastirska drama „Aminta“. Hrvatski je pjesnik Dinko Zlatarić prvi preveo „Amintu“ izravno iz rukopisa i tiskao je u Veneciji, pod nazivom „Ljubmir“, 1580., prije objavljivanja originala.

·         Giovanni Battista Marino glavni je predstavnik književnog pravca „manirizma“. Najpoznatije su mu zbirke lirskih pjesama „Lira“, „Galerija“ i „Gajde“, te mitološki ep „Adonis“, sastavljen od 45 000 stihova. Marino stvara stihove koji su sami sebi svrha, on se bavi stilom i figurama, a poznata je njegova izjava: „Cilj je pjesnikov začuditi.“ Marinovo pjesništvo njeguje virtuoznost pjesničkog izraza.

·         Jedan od najvećih španjolskih pjesnika svih vremena je Luis de Góngora y Argote. On je bio najvažniji predstavnik španjolske pjesničke škole naziva „culteranismo“, koja je zbog njegove slave kasnije prozvana „gongorizam“. Njegove poeme „Galateja“ i „Samoće“ često su bili pod udarom kritika zbog nejasnoće izraza i gomilanja efekata. On je smatrao da pjesništvo mogu razumjeti samo pravi pjesnici, stoga nije bije popularan sve do pojave modernizma.

·         Tri španjolska dramatičara, u vremenu baroka, stječu svjetsku slavu za života. To su: Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderón de la Barca. Svoj uspjeh duguju popularnosti kazališta kao i u Engleskoj. Crkvena drama se zadržala u obliku „auto sacramental“, svjetovna je imala naziv „comedia“, koja se dijelila na nekoliko vrsta, od kojih je najvažnija drama „plašta i mača“. Kazalište se u Španjolskoj odvijalo na otvorenom, a publika je bila razmještena prema staležima i mogla je komentirati predstavu. Felix de Vega Carpio bio je vrstan poznavatelj ukusa publike, te zbog njega Cervantes prestaje pisati drame.

·         Lope de Vega jedinstvena je pojava u svjetskoj književnosti. Živio je burnim životom i pripisuje mu se autorstvo od 1500 drama. Za života izdao je zbirke pjesama „Ljudske rime“, „Svete rime“, „Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa“, spjevove „Angelikina ljepota“, „Osvojeni Jeruzalem“, pastoralni roman „Arkadija“ i dijalogizirani roman „Dorotea“. Od drama, danas su najvrjednije „Peribáńez“, „Vitez iz Olmeda“, „Fuente Ovejuna“, „Najbolji je sudac kralj“ i „Seviljska zvijezda“. Od komedija ističe se „Vrtlarov pas“, „Dosjetljiva djevojka“ i „Vitez čudesa“.

·         Tirso de Molina svjetskoj je književnosti poznat samo po drami „Seviljski varalica“. Od komedija tu su „Pobožna Marta“, „Sramežljivac na dvoru“ i drame „Oprezna žena“ i „Osuđen zbog nevjerstva“. Svjetsku slavu stekao je samo dramom o Don Juanu. Temu Don Juana obrađivati će kasnije velikani kao što su Molière, Bryon i Puškin, a karakter njegovoga lika biti će predmetom analize mnogih filozofa, psihologa i kulturologa.

·         U svjetskoj književnosti, čini se, tip Don Quijotea, Don Juana, Hamleta i Fausta ne nalaze prauzora u svjetskoj književnosti.

·         Pedro Calderón de la Barca dvorski je pisac. Njegovo najbolje životno djelo je drama „Život je san“. Druga najbolja drama mu je „Zalamejski sudac“. Tu su još i drame „Ljubav poslije smrti“, „Liječnik svoje časti“, „Postojani princ“ i „Luis Peres el Gallego“.

·         Posljednjim velikim epičarem renesanse smatra se engleski pjesnik John Milton i njegov ep „Izgubljeni raj“. Napisao je i poetsku igru „Comus“, tragediju „Samson borac“ i ep „Nanovo stečeni raj“.

·         U baroku se odvija proces „decentralizacije“ književnosti, što uzrokuje stvaranje djela koja tematiziraju specifične nacionalnosti. Tu se ističe Ivan Gundulić s djelima „Suze sina razmetnoga“, „Osman“, „Dubravka“, „Arijadna“ i „Prozerpina ugrabljena“.

Povijesna razdoblja svjetske književnosti, IV. dio

U četvrtom nastavku povijesnog pregleda svjetske književnosti bavimo se renesansom I djelima koja su se pokazala presudnima za daljnji razvoj književne povijesti.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Renesansa

·         Renesansi, kao kulturnoj epohi prethodi humanizam koji se javlja u 13. i 14. stoljeću i koji se zasniva na uvjerenju da se ponovnim otkrićem antike, te studiranjem antičke književnosti može postići obnova cjelokupne kulture. Renesansa dolazi od francuske riječi „renaissance“, koja u prijevodu znači preporod, ponovno rođenje. Tako danas povijest književnost poznaje pojmove predrenesanse i renesanse čiji raspon obuhvaća vrijeme od 13. do 17. stoljeća. Danas se uzima da je renesansa trajala od sredine 15. do kraja 16. stoljeća.

·         Prvim predstavnikom renesanse, danas se uzima Francesco Petrarca (1304. – 1374. g.) koji je svojim djelovanjem uvelike doprinio europskoj, pa i svjetskoj lirici. Svjetsku slavu stekao je zbornikom „Kanconijer“, dok su mu druga djela, kao ep „Afrika“ i danas vrlo interesantna. „Kanconijer“ je posvećen Lauri de Noves. Petrarca je majstor pjesništva i stvaranja soneta. On pjeva o idealiziranoj ženi utjelovljenoj u stvarnoj osobi. Njegov utjecaj kasnije će potaknuti stvaranje škole „petrarkizma“ koja će se kasnije dijeliti na dvije škole: „kariteanski petrarkizam“ (prema imenu katalonskog pjesnika Caritea koji slijedi trubadursku poeziju) i „bembistički petrarkizam“ (prema imenu Pietra Bemba koji zagovara strogo nasljedovanje Petrarce i njegovog načina pisanja). Tu valja spomenut i hrvatske petrarkiste koji su se svojim doprinosom istaknuli u svjetskoj književnosti, a to su: Džore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić i drugi.

·         Giovanni Boccaccio svjetski je poznat po svojoj zbirci novela, nazvanoj „Dekameron“. Od ostalih djela, stručnjacima su jedino zanimljivi romani u stihu „Filostrato“ i „Tezeida“, te prozni roman „Filoloco“. Poznati nastavljač njegovog rada je engleski književnik Geoffrey Chaucer sa svojim poznatim „Kanterberijskim pričama“.

·         Što se tiče epike, renesansa obnavlja ep, a glavni književnik u tom polju je Ludovico Ariosto koji piše „Bijesni Orlando“ i koji nastavlja započeto djelo Mattea Marie Boiarda pod naslovom „Zaljubljeni Orlando“. „Bijesni Orlando“ viteški je ep, sastavljen od 46 pjevanja koji govori o pustolovinama viteza Orlanda i njegovoj ljubavi prema istočnjačkoj princezi Angeliki.

·         Najveći pisac portugalskog jezika, Luis Vaz de Camões, piše ep „Luzitanci“. To je velika nacionalna epopeja o putovanju Vasca da Game i otkrića Indije.

·         Brojna povijesna, filozofska, politička, pa i književna djela piše Niccolò Machiavelli, od kojih se ističu: „Razgovori o ratnoj vještini“, „Firentinske ispovijesti“, „Vladar“ („Il principe“) i „Mandragola“. Zbog „Vladara“, u govoru se počeo upotrebljavati termin „makijavelizam“, koji se temelji na ponašanju da cilj opravdava sredstvo.

·         Kritičku satiru nenadmašno ostvaruje François Rabelais u velikom romanu od pet knjiga nazvanom „Gargantua i Pantagruel“. Od pet knjiga, najpoznatije su prve dvije; „Život Gargantuin“ i „Herojska djela i priče velikog Pantagruela“. Suvremeni teoretičar, poput Mihaela Bahtina, drže da se u ovome djelu ogleda cjelokupno naličje srednjovjekovne kulture. Pantagruel je sin diva Gargantue. U romanu se govori o njihovom podrijetlu, životu, ratovima i događajima, te o prijatelju Panurgu koji je probisvijet i ništa ga ne zanima osim šale i podvale. Iz tog djela glasovita je izreka: „Odgovor je u boci!“ Ideja Rabelaisovog djela je komika, komedija, ismijavanje, žargonizmi i smiješan prikaz stvarnosti francuskog društva.

·         U vremenu renesanse nastaje i nova književna vrsta – esej. Njezin utemeljitelj je Michel Eyquem de Montaigne s glavnim djelom „Eseji“ („Essais“).

·         U renesansi nastaju i novi tipovi lirike koji nastaju u francuskoj pjesničkoj školi „Plejade“, a koju utemeljuje Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay. Oni se zalažu za pjesništvo temeljeno na antičkim uzorima ili uzoru Petrarce (sonet). Njihov glavni manifest naziva je „Obrana i slavljenje francuskoga jezika“. Ronsard je napisao i nacionali ep „Fransijada“. Najboljim se, njegovim ostvarenjima danas drže pjesme: „Ljubavi“ i „Soneti Heleni“. Du Bellay piše zbirke pjesama „Žaljenja“, „Rimske starine“, „Olive“ i „Seoske igre“.

·         Ariosto i Camões uspostavili su tako uzorke renesansnog epa, Boccaccio novele, Montaigne eseja, Rabelais novog tipa komike, a Petrarca i pjesnici Plejade lirske poezije.

·         Miguel de Cervantes Saavedra napisao je drame: „Alžirski događaj“, „Pedro de Urdemalas“, „Opsada Numancije“, potom pastoralni roman „Galatea“, pustolovno-ljubavni roman „Zgode Persilasa i Sigismunde“ i satiričko-didaktičku poemu „Put na Parnas“. Svjetsku slavu stekao je djelima: „Uzorne novele“ i romanom „Bistri vitez don Quijote od Manche“. „Licencijat Staklenko“ jedna je od vrlo zanimljivih njegovih novela. Jacopo Sannazzaro objavljuje ljubavni roman „Arkadija“ koji će kasnije dosta utjecati na oblikovanje romana, kao vrste, kojeg standardizira Cervantes. „Lazarillo de Tormes“ oblik je pikarskog romana nastalog u Španjolskoj koji će također utjecati na stvaranje „Don Quijotea“. „Don Quijote“ objedinjuje elemente viteškog, pikarskog i pastoralnog romana. Tri su glavne tehnike pripovijedanja u „Don Quijoteu“: nizanje priča uzajamno povezanih glavnim junacima, temeljne suprotnosti glavnih junaka iskorištene su za neprestane zanimljive razgovore i okretanje perspektiva koja postiže produbljenu psihologizaciju likova.

·         William Shakespeare najglasovitiji je dramatičar svjetske književnosti rođen u Engleskoj. Napisao je poeme „Venera i Adonis“, „Otmica Lukrecije“ i „Sonete“. Za njega se veže pojam „elizabetinski sonet“ ili „Shakespeareov sonet“ koji se sastoji od tri katrena i jednog dvostiha. Njegove drame razlikuju se na tri tipa: komedije, tragedije i historije. Najznačajnije su mu tragedija „Hamlet“, „Otelo“, „Macbeth“, „Julije Cezar“, „Romeo i Julija“, „Antonije i Kleopatra“, „Koriolan“, „Kralj Lear“ i „Timon Atenjanin“, potom romantične drame „Oluja“, „Zimska priča“ i komedije „San Ivanjske noći“, „Vesele žene windsorske“, „Mletački trgovac“, „Komedija zabluda“, „Mnogo vike ni za što“, „Kako vam drago“ i „Na tri kralja ili kako hoćete“. Uz predstavu „Hamlet“ veže se i pojam metateatra.

·         U renesansi crkvena drama gubi na popularnosti, te se razvijaju tipovi poput „commedia erudita“ (učena komedija) koja slijedi uzore klasika i „commedia dell’arte“ koja se svodi na improvizaciju glumaca. Tu je i elizabetinska drama čiji je glavni predstavnik William Shakespeare.

·         U vremenu renesanse ističe se i Marko Marulić kao svjetski pisac, sa svojim djelima: „Pouke za dobar život prema primjerima svetaca“ („De institutione bene vivendi per exempla sanctorum“), „Evanđelistar“ i „Pedeset parabola“, ep „Davidijada“, poema „Suzana“ i ep „Judita“. Tu je i Marin Držić s dramama „Novela od Stanca“, „Skup“ i „Dundo Maroje“.

Klasifikacija stilskih figura (SIS)–skripta

Pojam figure

stara retorika brinula se za takve načine izražavanja kojima će se postići ljepota i izražajnost, te su ih marljivo popisivali

figure se danas nazivaju i osnovnim stilskim sredstvima

u staroj retorici figure su smatrane za nešto dobro što samo po sebi nužno daje vrijednost knjiž. djelu (apsolutna sredstva knjiž. izraza), dok moderna stilistika vodi računa o funkciji pojedinih figura unutar pojedinih knjiž. Djela (relativna sredstva)

figure se mogu utvrditi i izdvojiti zahvaljujući svom odstupanju od običnog govora

figure dijelimo na: figure dikcije, figure riječi (trope), figure konstrukcije i figure misli

 

Figure dikcije

figure dikcije nazivaju se također i glasovne figure ili zvučne figure, jer se njihovo djelovanje zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru

one upravljaju pozornost na jezični izraz, iako zvukovne efekte u književnom djelu nikada ne prihvaćamo odvojeno od značenja riječi

ponavljanje pojedinih riječi u poeziji nije nikada prisutno isključivo samo zbog zvučnih efekata, one svaki put dobivaju novo značenje

Asonancija nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određena zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata. Javlja se u izrekama i u poeziji gdje često služi kao sredstvo za izazivanje eufonije (blagoglasja, blagozvučnosti)

Aliteracija: ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili pak ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi. Često je povezana s asonancijom

Onomatopeja: glasovima se ponašaju određeni zvuci iz prirode, životinjsko glasanje ili zvuci koji nas podsjećaju na neki predmet

slijedeće figure nazivaju se zajedničkim imenom lirski paralelizmi: Anafora: ponavljanje riječi na početku stihova. Epifora: ponavljanje na kraju stihova. Simploka: ujedinjenje anafore i epifore. Anadiploza: jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja se na početku idućeg stiha

 

Figure riječi ili tropi

tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi; takve promjene javljaju se i u svakodnevnom govoru, no u običnom govoru to ne zamjećujemo

Metafora: neki teoretičari je opisuju kao skrećenu poredbu (drugi član poređenja), a drugi kao figuru u kojoj se jedna riječ upotrebljava umjesto druge (jednu stvar uzima kao da je druga); upotreba metafora naziva se metaforikom

Metonimija: prema nekim je mišljenjima samo podvrsta metafore, dok je drugi teoretičari smatraju samostalnom figurom

Kod metafore se značenje jedne riječi prenosi na drugu po nekim sličnostima, a kod metonimije prema određenim stvarnim odnosima (“čitam Kafku”)

Personifikacija je vrsta metafore u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine

Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se dio uzima kao cjelina, jednina umjesto množine, određen broj umjesto neodređene količine ili obratno

Eufemizam: podvrsta metonimije koja označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se iz bilo kojeg razloga smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima

Epitet: riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, živog bića ili osobe. Stalni epiteti su epiteti koji se prodaju određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u knjiž. djelu

slijedeće figure spadaju donekle i u figure misli, ali u osnovi im je preneseno značenje

Alegorija: produžena metafora, tj. cijele se pjesničke slike zamjenjuju pojmovima. Basna se čitava zasniva na alegoriji: životinje nastupaju kao tipovi ljudi

Simbol: zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom. Osim stalnih simbola, postoje i simboli karakteristični za pojedinog pjesnika ili djelo. Na tome su posebice inzistirali simbolisti

 

Figure konstrukcije

nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini knjiž. teksta. Često se nazivaju i sintaktičkim figurama

Inverzija: obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice u red obrnut od onog koji je gramatički najispravniji

Retoričko pitanje: upitne rečenice se postavljaju, a često i nižu jedna za drugom, bez namjere da stvarno označe pitanje. Upitne rečenice zapravo služe kao izjavne rečenice, naglašavajući svojim oblikom određen osjećajni stav

Elipsa: iz rečenične cjeline izostavljaju se pojedine riječi na takav način da se smisao cjeline ipako može razabrati. Upotrebljava se često i u svakodnevnom govoru

Asindeton: nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja

Polisindeton: nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe

 

Figure misli

jedva se mogu odijeliti od tropa (alegorija, retoričko pitanje); odnose se na širi smisao onoga što je rečeno

Poredba ili komparacija: nastaje kada se nešto s nečim poređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovito nisu neposredno uočljive

Antiteza: posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Slavenska antiteza: sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora

Hiperbola: svojevrstan način poredbe; figura preuveličavanja radi naglašavanja određena emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili radnjama

Litota: figura suprotna hiperboli; ona umanjuje, odnosno ublažava

Gradacija: nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojim se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli za nizanje od najslabijeg do najjačeg naziva se klimaks, a suprotno je antiklimaks

Ironija: izražavanje putem suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga što se izravno kaže

Paradoks: figura u kojoj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili  suprotna općem mišljenju. On upućuje na dublji smisao

Oksimoron: posebna vrst antiteze, odn. paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba

 

Opreka metafore i metonimije

postoje razne teorije metafore koje pokušavaju objasniti njeno značenje i prirodu

opeku metafore i metonimije razradio ja Roman Jakobson: u procesu mišljenja i jezika upotrebljavaju se dva temeljna načela: povezivanje po sličnosti (metaforičko) i povezivanje po susjedstvu (metonimijsko)

paradigma je niz zamišljenih jedinica kao sredstava izraza, a sintagma je stvarna veza među tim jedinicama. Svaku rečenicu možemo promatrati na 2 osi razmatranja: gledanje na na onaj izbor riječi kojim se koristimo, ili na način na koji su one međusobno povezane. Kako Jakobson smatra da metaforu valja odrediti kao izbor po sličnosti, a metonimiju kao nizanje u sintagmi, on pretpostavlja da u nekom knjiž. vrstama, pa i epohama, dominira načelo metafore, a u drugima metonimije

Povijesna razdoblja svjetske književnosti, III. dio

Treći nastavak povijesnog pregleda svjetske književnosti obrađuje temu srednjega vijeka I književna djela koja su nastala u tome dobu.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Srednji vijek

·         Srednji vijek je nepravedno nazvana epoha europske književnosti jer unutar sebe, u rasponu od gotovo 1000 godina sadrži i druge umjetničke epohe. Početkom se smatra 476. g., dok se krajem smatra pad Carigrada 1453. ili otkriće Amerike 1492. ili početak reformacije 1517. godine.

·         Latinski jezik je dominantan jezik europske civilizacije, ali nastaju djela i na nacionalnim jezicima. Različiti narodi prihvaćaju kršćanstvo i dolazi do kulturnog ujedinjavanja Europe. Europa je u tom razdoblju slabije razvijena od Kine, Indije, Arapskog svijeta i Japana.

·         U Europi je bio vrlo razvijen sustav obrazovanja pod naslovom „septem artes liberales“ („sedam slobodnih umijeća“), koje je činio „trivium“ sastavljen od gramatike, retorike i dijalektike i „kvadrivium“, sastavljen od aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije.

·         Djela Aurelija Augustina, iako možda pripadaju kasnoj antici, dobar su uvod u književnost srednjeg vijeka. Bio je filozof, intelektualac i kršćanski naučnik. Od djela tu se ističu „Ispovijesti“ („Confessiones“), „Kršćansko učenje“ („De doctrina christiana“) i „O Božjoj državi“ („De civitate Dei“). Antika povijest shvaća kao kružni proces koji se ponavlja, dok sv. Augustin povijest prikazuje kao linearan proces prema spasenju.

·         U vremenu sv. Augustina, producira se jedan književni standard pod nazivom – legenda.

·         U srednjem vijeku stvara veliča se ideal sveca, ali i ideal neustrašivog viteza, koji posjeduje vrline proizišle iz feudalnog ustrojstva gospodarstva – a to je vjernost svomu vladaru.

·         Najstariji sačuvani srednjovjekovni ep je engleski ep „Beowulf“.

·         Epske pjesme u desetercu s asonancama, poznate pod imenom „Chansons de geste“ postaju popularne u Francuskoj na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Najpoznatija od njih je „Pjesan o Rolandu“. Njoj vrlo slična je i španjolska „Pjesma o Cidu“. „Pjesma o Nibelunzima“ odudara od toga standarda jer se središtu njenog bavljenja nalazi mitologija i izražene strasti. U takvu epiku spada i ruski ep „Slovo o Igorevom pohodu“ te finski ep „Kalevala“ usustavljen tek u 19. stoljeću.

·         Francuz Chrétien de Troyes u 12. stoljeću utemeljuje književni standard poznat kao viteški roman. Smatra se ujedno i jednim od najpoznatijih pisaca viteških romana od kojih se ističu: „Erec i Enida“, „Yvain, vitez s lavom“, „Lancelot, vitez s kolima“ i „Parceval“. Tu je potrebno spomenuti i „Roman o Tristanu i Izoldi“, kojega je 1900. godine rekonstruirao Joseph Bédier.

·         Trubadurska lirika se javlja u Provansi krajem 11. stoljeća. Feudalac Guillaume de Poitiers smatra se utemeljiteljem trubadurske lirike općenito, tu su i Bernart de Ventadorn, Marcabrun, Jaufré Rudel i Bertran de Born. Tu je i najglasovitiji njemački srednjo-vjekovni liričar Walter von der Vogelweid. Ono što karakterizira trubadursku liriku, jest kult dame, idealizacija žene i služenje „gospoji“. Razvitak ovog tipa lirike povezuje se s rastućim kultom Bogorodice i patetikom istinske religioznosti.

·         Valja spomenuti i glasoviti zbornik „Carmina Burana“ kojega su pisali lutajući njemački klerici, tzv. „vaganti“, koji opjevavaju uzvišene vjerske osjećaje, raskalašenu spolnost i moralističko propovijedanje. Uz taj zbornik veže se i geslo: „memento mori“ (sjeti se smrti). Premda su autori anonimni, ističe se ime „Archipoeta“ koji je napisao „Ispovijest“, a koja počinje stihom „Nakanio sam umrijeti u krčmi“, koja će dugi niz godina kasnije postati sloganom boemskog života.

·         Glasoviti „Roman o ruži“, u 13. stoljeću, pišu Guillaume de Lorris i Jean de Meung.

·         Dante Alighieri važna je ličnost svjetske književnosti. Iako svojim stilom naginje renesansni i humanizmu, uvrštavamo ga u epohu srednjega vijeka. Bio je politički vrlo aktivan, te se borio na strani gvelfa (narodnjaka), protiv gibelina (carske stranke). Bio je zaljubljen u djevojku imena Beatrice, nakon čije je smrti napisao lirsku autobiografiju naziva „Vita nuova“ („Novi život“). To djelo postalo je uzorom škole „slatkog novog stila“ („dolce stil nuovo“). Pisao je i filozofske rasprave: „Gozba“, „O umijeću govora na narodnom jeziku“ i „Monarhija“. Svoje životno djelo nazvao je „Komedija“, koju Boccaccio 1555. g. naziva „Božanstvena komedija“. Stilom pisanja, to je ep, sličan „Apokalipsi“ i viđenju. Sastoji se od tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj, od kojih svako ima 33 pjevanja. Na početku je dodano i uvodno pjevanje što čini okruglu brojku od 100 pjevanja.

·         Drama u srednjem vijeku isključivo podrazumijeva muku Isusa Krista objavljenu u „Evanđeljima“. Svjetovne drame i grčke tragedije smatraju se neprimjerenima, te se izvode samo „crkvene drame“ – prikazanja, egzemplari itd.

·         Književnost bizantskog kulturnog kruga ne ostvaruje veća umjetnička dostignuća. U arapskom svijetu ističe se pjesnik Mutanabi i prozno djelo nepoznatog autora „Tisuću i jedna noć“. U perzijskoj književnosti ističe se Firdusi s nacionalnim epom „Knjiga kraljeva“ i liričar Omar Hajjam koji stvara pjesnički oblik nazvan „rubaija“. U Kini se ističu liričari „Li Bai“ i „Du Fu“. U japanskoj književnosti ističe se „Zbirka deset tisuća generacija“ i svetac-pjesnik japanskog stvaralaštva Kakinomoto no Hitomaro, te najljepša žena svih vremena, a ujedno i pjesnikinja – Ono no Komachi.

Povijesna razdoblja svjetske književnosti, II. dio

U drugom nastavku povijesnog pregleda svjetske književnosti, bavit ćemo se Antikom, te grčkom I rimskom književnosti u vremenu od 800. g. pr. Kr. do pada Rimskog Carstva 476. g.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Antika

·         Grčka književnost, te kasnije i rimska, predstavljaju prema mnogima nezamjenjiv temelj i nepremašen uzor svjetske književnosti. Često se tako koristi izraz „od Homera do danas…“

·         Pod razdobljem antike podrazumijeva se vrijeme od 800. g. pr. Krista do pada Rimskog carstva, odnosno do 5. st. poslije Krista.

·         Drevni Grci su prvi suprotstavili pojmove „mythos“ i „logos“ što je uvelike utjecale na razvoj grčke kulture, ali i književnosti koja je imala posebno mjesto u antici.

 

 a) Grčka književnost:

·         Grčka književnost započinje Homerovim epovima „Ilijadom“ i „Odisejom“. Znanstvenici danas pokušavaju odgovoriti na homersko pitanje o porijeklu tih dvaju epova. „Ilijada“ je pisana heksametrom i sastoji se od 15 693 stiha. Radnja epa kreće „in medias res“ i opisuje 51. dan desetogodišnjeg ratnog pohoda ahejaca na Troju. Likovi su junaci, ali se boje smrti. „Ilijada“ prikazuje sve ono ljudsko što je svojstveno za rat.

·         „Odiseja“ se pak sastoji od 12 110 heksametara. Tematiko i stilom se dosta razlikuje od „Ilijade“ pa mnogi znanstvenici tvrde kako pripada nekom drugom autoru. „Odiseja“ opisuje čežnju i Odisejevo lutanje za domom.

·         Utemeljitelj epsko-didaktičkog pjesništva bio je Hesiod, sa epovima „Teogonija“ i „Poslovi i dani“.

·         Grčka lirika se razvija između 7. i 6. st. prije Krista. Alkej i Sapfa prvi su predstavnici grčke, patriotske i ljubavne lirike. Anakreont utemeljitelj je „anakreontske lirike“, koja kratim i zvučnim stihovima slavi vedre strane života, kao što su zabave, piće i dobro društvo. Zbirka pjesama „Anacreontea“ imala je velik utjecaj na kasniju liriku. Utemeljitelj korske lirike i stvoritelj ode bio je Pindar. Ezop je bio kreator basne.

·         U klasičnom dobu grčke književnosti (5. i 4. st. pr. Kr.) prevladavaju grčke tragedije. Tri su glasovita dramatičara: Eshil („Orestija“, „Sedmorica protiv Tebe“, „Okovani Prometej“), Sofoklo („Ajant“, „Elektra“, „Kralj Edip“, „Antigona“, „Edip na Kolonu“, „Trahinjanke“ i „Filoktet“) i Euripid („Medeja“, „Hipolit“, „Elektra“, „Bakhe“, „Ion“, „Mahniti Heraklo“, „Ifigenija u Tauridi“).

·         Važnost procesa razvoja grčke tragedije očituje se u svjetskoj književnosti.

·         Eshil svoje likove temelji na mitologiji, Sofoklo se bavi sudbinom i egzistencijom, a Eshil stvara psihološku dramu.

·         Aristofan je bio jedini velikan grčke komedije, a pripisuju mu se ova djela: „Oblaci“, „Ose“, „Mir“, „Ptice“, „Lizistrata“, „Žabe“, „Žene u narodnoj skupštini“. Tu je i Meandar sa komedijom „Čovjekomrzac“.

·         Filozofija se u antičkoj Grčkoj pojavljuje kao kritika književnosti jer je književnost ta koja čuva zastarjele vrijednosti mitologije. Grčka filozofija je originalna, a prvim filozofom se smatra Tales iz Mileta („sve je voda). Tu su i Sokrat, Platon, Aristotel, Heraklit, sofisti itd. Sofisti na čelu s Protagorom predstavljaju prve svjetovne intelektualce koji prodaju znanje za novac. Platon piše djela: „Obrana Sokratova“, „Fedon“, „Gozba“, „Protagora“, „Gorgija“, „Teetet“, „Parmenid“, „Država“ i „Zakoni“. Aristotel pak piše: „Metafizika“, „Organon“, „Nikomahova etika“, te „Retorika“ i „O pjesničkoj umjetnosti – Poetika“. Aristotel je prvi pravi teoretičar književnosti. Herodot je otac „Povijesti“ i vrlo je važan za svjetsku književnost. Tukidid piše „Povijest peloponeskog rata“. Poznati retoričari bili su Isokrat i Demosten. Aristotelova filozofija objedinjavala je i retoriku. Filozof Gorgija kasnije će postati uzorom postmodernizma i nihilizma.

·         Dolaskom razdoblja helenizma, grčka kultura ne propada nužno, već se granice šire i recepcija mišljenja uzima u obzir i stavove drugih. Razdoblje helenizma moglo bi se slikovito usporediti sa razdobljem globalizacije.

·         Teokrit je osnivač „idile“, odnosno pastirske književnosti. Ksenofontov „Odgoj Kirov“ smatra se prvim romanom svjetske književnosti. Kasnije se javljaju Hariton i Ksenofont Efeški.

 

 b) Rimska književnost:

·         Naziv Rimska književnost izveden je iz naziva rimske države, a podrazumijeva vremenski period od 3. st. prije Krista, do 6. st. poslije Krista, odnosno pada Rimskog Carstva. Rimska je književnost od grčke preuzela shvaćanje književnosti kao autohtone jezične djelatnosti. Književnost je u Rimu imala autonoman status i jedinstveni, standardizirani jezični izričaj. Književna razdoblja dijele se na: zlatno, srebrno i brončano doba.

·         Tit Makcije Plaut smatra se jednim od najvećih svjetskih komediografa. Najpoznatije su mu komedije: „Ćup“ („Aulularia“ ili „Škrtac“), „Hvalisavi vojnik“, „Bakhide“, „Menaechmi“, „Amfitron“, „Sablasti“, „Konopac“, „Sužnji“ itd. Za Plautovu komediju specifična je komika situacije i tehnički postupak pod nazivom „quid pro quo“.

·         Tit Lukrecije Kar piše nenadmašen filozofski ep „O prirodi“.

·         Gaj Valerije Katul proslavljeni je rimski pjesnik koji je pisao elegije, rugalice i epigrame, a koje je objedinio u zbirci „Catulli Veronensis Liber“.

·         Zlatno doba rimske književnosti nosi još naziv i „Ciceronovo doba“, prema Marku Tuliju Ciceronu, rimskom govornik, filozofu i teoretičaru govorništva. Najznamenitiji su mu govori: „Za Seksta Roscija“, „Protiv Katiline“ i „Filipike I-XIV“. Temeljnim djelima o govorništvu smatraju se „O govorniku“ („De oratore“) i „Govornik“ („Orator“). Od filozofski rasprava ističu se „O državi“ („De re publica“), „O najvećem dobru i najvećem zlu“, „O akademskoj filozofiji“, „Lelije ili o prijateljstvu“ itd.

·         Publije Vergilije Maron najveći je rimski pjesnik. Tri su Vergilijeva pjesnička djela: „Bukolike“, „Georgike“ i „Eneida“. U „Izabranim pjesmama“ nagoviješta se dolazak zlatnog doba i rođenje muškog djeteta koje će svijetu podati mir, što je srednjovjekovna crkva shvatila kao Vergilijevu proročansku najavu rođenja Isusa Krista. „Georgike“ su didaktički spjev o poljoprivredi. „Bukolike“ opisuju pastirski život.

·         Uz Vergilija, najveći pjesnik zlatnog rimskog doba je Kvint Horacije Flak. Pisao je kraće pjesme u zbirkama: „Epode“, „Satire“, „Pjesme“ i „Poslanice“. Od poslanica tu se posebno ističe „Poslanica Pizonima“, koja je kasnije nazvana i „Pjesničko umijeće“ („Ars poetica“).

·         Publije Ovidije Nazon ističe se kao pjesnik u slijedećim djelima: „Ljubavne pjesme“, „Heroide“, „Ljubavno umijeće“, „Metamorfoze“, „Kalendar“. U progonstvu Ovidije piše dvije zbirke elegije: „Tužaljke“ i „Poslanice s Ponta“ („Epistuale ex Ponto“).

·         U prvom stoljeću važnu ulogu igrao je i Lucije Anej Seneka, satiričar, filozof i dramatičar. Od filozofskih spisa, koji slijede doktrinu stoicizma, ističe se zbirka „Pisma Luciliju“. Od tragedija tu su: „Bijesni Herkul“, „Trojanke“, „Medeja“, „Fedra“ i „Edip“. Tu je i satira „Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu“.

·         Gaj Petronije Arbiter napisao je veliko prozno djelo pod naslovom „Satire“ („Satiricon“). Od tog rukopisa sačuvani su samo odlomci iz 14. i 15. knjige pronađeni u Trogiru 1653. godine. Najznamenitija epizoda, po kojoj se dana naziva i čitavo djelo je „Trimalhionova gozba“. To djelo smatra se pretečom pravog europskog romana.

·         Marko Valerije Marcijal također je jedan od uspješnih satiričara. Njegovo temeljno djelo je zbirka „Epigrama“ koja sadrži 1555 epigrama. Marcijal se smatra utemeljiteljem epigrama.

·         Ne treba zaboraviti niti Apuleja i njegovo djelo „Metamorfoze“, kasnije preimenovano u „Zlatni magarac“ koje i danas oduševljava čitalačku publiku. Djelo je inspirirano kultom božice Izide i željom za samoostvarenjem životnih ciljeva.

Povijesna razdoblja svjetske književnosti, I. dio

U slijedećih nekoliko postova, koji će biti periodički objavljivani, bavit ćemo se kratkim povijesnim pregledom svjetske književnosti od vremena drevnih Egipćana do modernizma I postmodernizma 20. stoljeća. Ovaj pregled u nekoliko nastavaka namijenjen je svim studentima I učenicima srednjih škola kojima je potreban sustavan I pregledan repozitorij informacija vezanih uz povijest svjetske književnosti. Pregled započinjemo s nekoliko teorijskih pretpostavki književnosti I mitološkim temeljima na kojima se izgradila sveukupna književna tradicija.

Korištena literatura: M. Solar (2003.), “Povijest svjetske književnosti”, Golden Marketing         Informacije sakupljene u ovoj skripti predstavljaju samo dio podataka zapisanih u knjizi “Povijest svjetske književnosti” autora Milivoja Solara.

Pretpostavke povijesti svjetske književnosti

·         Povijest svjetske književnosti usustavljuje se na dva načina: prvi je da se redom, jedna za drugom, opisuju svjetske književnosti, a drugi je da se izaberu i kronološki poredaju najveći pisci i djela svih vremena i naroda.

·         Povijest svjetske književnosti uvelike se temelji na tradiciji kršćanstva i klasične antike.

·         Njemački povjesničar Ernst Robert Curtius proglasio je svaku posebnu književnost fikcijom, što je označilo trenutak za uvođenje pojma komparativne svjetske književnosti.

·         Ferdinand Baldensperger i Paul van Tiegheim u Francuskoj razvijaju teoriju komparativne književnosti i opće svjetske književnosti.

·         Prva pretpostavka je da je povijest svjetske književnosti moguća jedino kao projekcija, i to kao projekcija s jedinog mogućeg motrišta.

·         Druga pretpostavka je da književnost prenosi neka iskustva i znanja koja se inače, drugačijim načinima jezičnog izražavanja, ne bi mogla prenijeti, pa ne bi ni postojala. Pretpostavka je ta da književnost nije neovisna o povijesti kulture i da je tako samo jedan izraz kulture kao cjelovitog načina života.

·         Treća pretpostavka podrazumijeva književne epohe, koje, kao subjekti iščezavaju i rađaju iz književnog rada i djelovanja na općoj historijskoj sceni.

·         Povijest svjetske književnosti vrsta je ogleda o svjetskoj književnosti koja poštuje težnju da se sve ispripovjedi i povijesno objasni.

 

Usmena kultura. Mitologija

·         Suvremena semiotika i lingvistika tvrde da je jedna od bitnih značajki jezika da se njime mogu graditi alternativni svjetovi, da se njime može lagati, izmišljati i izražavati.

·         Teško je utvrditi kada je književnost nastala jer je ona usko povezana sa čovjekovim životom i njegovim djelovanjem još od prapovijesti. Usmena književnost također predstavlja problem jer se prenosila usmenom predajom, pa je teško utvrditi kada je nastala.

·         Prema nekim znanstvenicima, obredi i kult magije u pradavnim zajednicama uvelike su utjecali na razvoj jezika i književnosti kao načina izražavanja. U tome smislu, mitologija je nešto poput temelja cjelokupne književnosti.

·         Teagen iz 6. st. pr. Kr. smatra se utemeljiteljem alegorizma, a Euhemer, 340. – 260. g. pr. Kr. euhemerizma – teorija shvaćanja mitova kao izvora dubokih i pravih životnih vrijednosti.

·         Kao početak dokumentirane svjetske književnosti, na prvo mjesto stavlja se egipatska književnost. Nju karakterizira mnoštvo mitova, fragmentarnost i proturječnost. Jedan od najpoznatijih mitova iz tog kulturnog kruga jest mit božice Izide, koji se jedno vrijeme isticao kao takmac kršćanstvu. To je najstariji zapis mita o smrti boga i njegovom uskrsnuću, te ga mnogi teoretičari drže kao najrašireniji mit u svjetskoj povijesti.

·         Mitologiju Bliskog Istoka karakterizira isprepletenost egipatske, mezopotamske, grčke, a kasnije i kršćanske i židovske religije.

·         U egipatskoj mitologiji vrhovni bog bio je Amon Ra, u sumerskoj, to su: Anu i njegov sin Enlil. U grčkoj i rimskoj mitologiji to su: Uran i Gea, odnosno Zeus (Jupiter), Hera (Junona), Posejdon (Neptun), Apolon, Afrodita (Venera), Hefest (Vulkan), Demetra (Ceres ili Cerera), Atena (Minerva), Had (Pluton ili Dis) i Dionizije. U grčkoj mitologiji također se spominju i muze koje su zaštitnice određenih umjetnosti: Kaliopa (epsko pjesništvo), Euterpa (lirsko pjesništvo), Erata (ljubavno pjesništvo), Talija (komedija), Melpomena (tragedija), Terpsihora (ples), Klia (povijest), Uranija (astronomija) i Polihimnija (zborno i himničko pjevanje). Grčka mitologija posebice veliča umjetnosti što se dobro vidi u mitu o Orfeju.

·         Bitna karakteristika Biblije, kao osnovne knjige kršćanstva i judaizma, jest ta, što je Jahve, vrhovni bog, jedan jedini i svemogući transcendentalni bog koji stvara sve iz ničega, koji stvara čovjeka na vlastitu sliku i priliku, što znači da je čovjek artificijelan, što ima inteligenciju i što može odlučivati o svojoj sudbini. U židovskoj mitologiji nepriznati i protjerani bogovi, čija se moć još osjeća, postaju demonima. Vrhovni bog okružen je svojim pomoćnicima, anđelima, a to su: Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel. Samael, pali anđeo, kasnije će u mitu postati Satana ili Sotona, odnosno Lucifer, jer se pobunio protiv boga. Neki znanstvenici smatraju da je mit o Sotoni na neki način obrnuti mit o Prometeju. Borba dobra i zla kasnije će tako predstavljati vrlo bitnu dihotomiju u shvaćanju. Prema nekim zapisima Adam je imao neposlušnu ženu Lilit, koju će kasnije srednjovjekovna crkva preimenovati u Lamiju, zavodnicu muškaraca i bludnicu.

·         Židovska mitologija se dosta oslanja na perzijsku mitologiju i propovijedanju proroka Zaratustre koji govori o bogu Ormuzdu koji stvara sve dobro i bogu Ahrimanu koji stvara sve loše. Perzijska mitologija se dosta bavila, kao i židovska, problemom zla u svemiru. Zanimljivo da se i u indijskoj mitologiji pojavljuju Ormuzd i Ahriman, što mnoge znanstvenike navodi na zaključak o postojanju jednog zajedničkog porijekla mitologija, a to je onaj svojstven za Indoeuropljane. Samu mitologiju indijskog kulturnog kruga karakteriziraju neke razlike i proturječnosti, suživot ljudi, bogova i demona, međutim u krajnosti, tu je i dalje motiv svemogućega boga, u ovome slučaju boga Višnua. Avatari kao tjelesne inkarnacije dodatno kompliciraju indijsku mitologiju, stoga možemo govoriti o sljedećim bitnim božanstvima: Višnu, Šiva, Prajapati, Rama, Sita, Kršna i boginja smrti Kali – čija se vladavina pripisuje razdoblju u kojem živimo. Indijsku mitologiju ponajprije karakterizira jedinstvo i povezanost svijeta i čovjeka.

·         U kineskoj mitologiji dvije su velike religije: konfucijanizam i daoizam. Te dvije nauke su ponajprije etičke knjige, ali i mitovi, religije, filozofije i književnosti. U kineskoj mitologiji svijet je postao iz kaosa i to iz patuljkovog pupka, što je slično Višnuovom avataru. Zapad, čini se, najviše fascinira učenje o Yinu i Yangu. To učenje je temelj jedne od najstarijih i najneobičnijih knjiga čovječanstva – Knjige promjena (Yi jing) – koja uči o proricanju. To učenje i danas fascinira nove generacije i to upravo jer je staro i jer traži nanovo izučavanje.

·         Osnivači velikih religija, kao Isus, Buda, Zaratustra, Konfucije, Lao Zi ili Muhamed, uvijek su naglašavali i da su obnovitelji, koji jedino žele nanovo uspostaviti tradiciju koja je zaboravljena, izobličena ili krivo tumačena. Da se pri tome radi samo o tzv. psihološkom efektu osjećaja da je prošlost bolja, vrednija i mudrija od sadašnjosti, čini se ipak odveć jednostavnim objašnjenjem.

 

Drevni istok. Temelji velikih religija

·         Srednji vijek uspostavlja razliku između religijske, svete književnosti (scriptura) i svjetovne književnosti (litteratura).

·         Povijesni pregled književnosti opravdano možemo započeti s egipatskom književnošću jer ona sadrži elemente izražavanja slične modernoj književnosti. Pravi primjer za to su „Pouka mudrosti“ državniku Phanotepu, himne Ehnatonu i „Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše“ koji je nastao 2250. g. prije Krista, te zbornik pod naslovom „Pjesme s rijeke“. Primjer autobiografije je zapis pod naslovom „Sinuheova priča“.

·         U književnosti Mezopotamije posebno se ističe najstariji ep svjetske književnosti, „Ep o Gilgamešu“ zapisan u vremenu oko 1700. g. prije Krista. Zanimljivo da 4000 godina kasnije, Franz Kafka u „Dvorcu“ obrađuje sličnu temu o prolaznosti čovjeka i nemogućnosti spoznaje odgovora na temeljna ljudska pitanja. Drugi bitan mezopotamski ep je „Enuma Eliš“, koji je sakralnog karaktera.

·         Veliku pozornost treba obratiti na „Bibliju“ kao temelj europske civilizacije. „Biblija“ se sastoji od „Starog Zavjeta“ i „Novoga Zavjeta“ koji je nadogradnja na prijašnju doktrinu. „Petoknjižje“ govori o zakonodavcu Mojsiju i mitskom prapočetku svijeta. „Knjiga o Juditi“ realističkog je tona i upravo je ona nadahnula Marka Marulića na pisanje „Judite“. „Knjiga propovjednikova“ bliža je filozofiji zbog refleksivnog odnosa prema životu i svijetu. Tu se također ističu i „Pjesma nad pjesmama“, koja je svadbena pjesma i „Knjiga o Jobu“ koja sadrži temeljnu raspravu između čovjeka i Boga. „Knjiga psalama“ važna je zbog utemeljenja tradicije pjesničkih oblika. „Novi Zavjet“ sastoji se od 27 knjiga podijeljenih na: „Evanđelja“ i „Djela apostolska“, „Poslanice apostola“ i „Otkrivenje“. „Evanđelja“ su temelj „Novoga Zavjeta“ i u njima apostoli Matija, Marko, Luka i Ivan opisuju život Isusa Krista. Stil je jednostavan ali slikovit.

·         „Vede“ su skup temeljnih knjiga hinduizma i brahmanizma, koje ne sadrže „kanon“ kao „Biblija“ i koje su u povijesti bile očuvane isključivo usmenom predajom. Smatra se da te knjige datiraju iz vremena oko 1500. g. pr. Krista. „Vede“ su podijeljene u četiri zbirke: „Rgveda“ (zbirka znanja u stihovima), „Samaveda“ (zbirka znanja u melodijama), „Yajurveda“ (zbirka znanja o žrtvenim obredima) i „Atharvaveda“ (zbirka znanja o izrekama pri čaranju). „Brahmane“ predstavljaju detaljan komentar „Veda“ od kojih je i „Upanišade“ na čijim su se temeljima razvile škole Yoge izuzetno popularne na Zapadu.

·         Dva najglasovitija indijska epa su: „Mahabharata“ i „Ramayana“. Unutar „Mahabharate“ ističe se „Pjesma o kralju Nali“ i „Pjesma uzvišenog“. Taj ep ponajprije govori o sukobi dvaju plemena. „Ramayana“ je fantastični ep o dvoje supružnika.

·         Utemeljitelj budizma je Gautama Budha. Budistički kanon čini „Tripitaka“ (tri košare) koja analogno odgovara „Novom Zavjetu“.

·         „Pančatantra“ (petoknjižje) zbirka je različitih pripovijetki i basni koje su uvelike utjecale na svjetsku kulturu. Smatra se da je i Ezop svoje basne kreirao prema ovoj zbirci. Najpoznatija staroindijska drama je „Šaknutala“ dramatičara Kalidasa. Tu valja još spomenuti i lirska djela „Oblak glasonoša“ i „Godišnja doba“, te epove „Pleme Raghuevo“ i „Povratak Kumare“.

·         U arapskom kulturnom krugu tu se ističe prorokovanje proroka Muhameda i sveta knjiga Islama nazvana „Kur’an“.

·         U Kini javlja se konfucijanizam kojeg je utemeljio Kung-fu-tse (Konfucije) i komu se pripisuje „Knjiga pjesama“ (Shijing). On je prije svega bio filozof i učitelj etike. Daoizam je pak utemeljio Lao Ce, koji je ponajviše bio mistik.